ibnu-musafir.com

← Iz arapskog dijela web-stranice

O značenju islama

فِي بَيَانِ مَعْنَى الْإِسْلَامِ مِنَ الْكِتَابِ وَالسُّنَّةِ وَأَقْوَالِ السَّلَفِ

O značenju islama – na osnovu Kur’ana, Sunneta i izjava salafa postoji na arapskom. Ovdje su navedeni osnovni podaci o knjizi, poređenje s bosanskim izdanjem i poglavlja. Predgovor je u cijelosti preveden na bosanski, a uz njega i nekoliko važnih napomena iz završne riječi knjige. Ovaj opis dostupan je i na svim ostalim jezicima web-stranice.

Ukratko o knjizi

Obim
214stranica
Citirani autori
67autora
Struktura
21poglavlje
72odjeljka
Citirani tekstovi
172ajeta
212numerisana teksta
od toga: 79hadisa
od toga: 96izjava ranih učenjaka o tafsiru

Poređenje s bosanskim izdanjem

Bosanska knjiga Učenje o monoteizmu (cjeloviti tekst) proizašla je iz ove knjige. Arapsko izdanje je u mnogo čemu opširnije:

Bosansko izdanje, s druge strane, sadrži dijelove koji pomažu čitaocu: uvod o ulozi predaje u religijama, s poređenjem judaizma i kršćanstva, te o izvorima islama; objašnjenja osnovnih pojmova, naprimjer podjele tauhida; poglavlje o pogrešnim metodama dokazivanja, između ostalog o hadisu o Zatu Envatu i hadisu Muaza ibn Džebela, koje arapska knjiga samo spominje, jer na njih treba posebno odgovoriti; uz to tabelu transkripcije i hronološki pregled ranih islamskih autora.

Prijevod arapskog predgovora

Hvala Allahu, a salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, njegove ashabe i na sve koji ga slijede. A zatim:

Ovo je spis o značenju islama. U njemu sam se ograničio na tekstove Kur’ana i Sunneta i na one izjave salafa koje pomažu da se ti tekstovi razumiju. Iz njih se jasno vidi da se islam sastoji u tome da se obožava samo Allah i da Mu se ništa ne pridružuje u onome što pripada samo Njemu سبحانه وتعالى: u Njegovom rububijjahu, u Njegovim imenima i svojstvima i u Njegovom uluhijjahu. Isto se tako iz njih vidi da je islam vjera Ibrahima, hanifijjah, da je on vjera svih vjerovjesnika i poslanika عليهم السلام i da znači vjerovati u Allaha i odbaciti taguta.

Danas je značenje islama mnogim ljudima postalo nejasno. Jedni pretjeruju pa muslimana optužuju za kufr i izlazak iz vjere, a drugi u islam ubrajaju onoga kod koga se njegovo značenje nije ostvarilo. Zato dokazi u ovoj knjizi treba da razjasne dvije stvari: ko ostvari značenje islama i ne počini ništa što mu protivrječi, taj je musliman, s pravima i obavezama koje ima svaki musliman. Nasuprot tome, ko počini veliki širk, pridružujući Allahu druge, i kod koga se taj širk stvarno ostvari, taj ni u kom slučaju nije musliman – osim ako se od njega pokaje i ostavi ga. To ne važi za mali širk ni za riječi i djela koja se mogu različito razumjeti.

Neki učenjaci su to saželi u jednu rečenicu o kojoj čovjek treba razmisliti: „Islam i širk su potpune suprotnosti. Oni nikada ne mogu biti zajedno.“ U tome nema razlike da li se onaj ko čini veliki širk pripisuje islamu ili spada među ostale mušrike. Jer kako može ostvariti „la ilaha illa-llah“ onaj ko uzme dva obožavana i Allahu u ibadetu učini ortake?

Mušriku, ko god on bio, nedostaju, dakle, četiri stvari:

  1. suština islama,
  2. naziv islama,
  3. šerijatski propisi koji za muslimane važe na dunjaluku,
  4. šerijatski propisi koji za muslimane važe na ahiretu.

Ove činjenice danas su mnogi ljudi izgubili iz vida. Zato se mnogo raširilo da se raznim vrstama mušrika priznaje islam, i to do te mjere da se za pretjerivanje optužuje onaj ko o njima sudi onako kako to zahtijevaju Kur’an i Sunnet.

Oni koji se protive ovom načelu čine to na različite načine: jedni određenim mušricima priznaju islam u svakom pogledu, a drugi im ne priznaju samo neke od tih propisa. Zato ovo načelo moramo provjeriti na osnovu njegovih izvora i čvrsto ga utemeljiti.

Iz ovog načela dalje proizlaze važna pitanja o kojima treba govoriti svakom posebno, nakon što se samo načelo razjasni. Prvo je pitanje šta je zapravo širk, uz tvrdnju nekih da širk postoji samo u rububijjahu: ko od umrlih samo nešto traži, ne čini širk sve dok ne vjeruje da mu onaj koga doziva daje nešto nezavisno od Allaha, Uzvišenog. O tome sam govorio na više mjesta u ovoj knjizi.1

U ta pitanja spadaju i hadisi o ljudima iz perioda fatrah i njihovom ispitu, pitanje kada je hudždžah uspostavljen protiv nekoga i sud o onome ko određene mušrike proglasi muslimanima iako dobro zna kakvo je njihovo stanje. Na njih sam ukazao onoliko koliko su povezana s načelom.2

Isto važi i za prigovore koji se iznose protiv ovog načela. Ima ih mnogo i gotovo svi proizlaze iz slijeđenja onoga što je nejasno u tekstovima i u izjavama učenjaka, kao kad se hadisom o Zatu Envatu i hadisom o tome kako je Muaz ibn Džebel učinio sedždu Poslaniku صلى الله عليه وسلم dokazuje da onaj ko je zapao u veliki širk ipak može biti musliman, ili kad se izjave nekih učenjaka uzimaju kao dokaz same po sebi i njima se suprotstavlja onome na šta upućuju Kur’an i Sunnet. Izjave učenjaka trebaju dokaz, a nisu same dokaz. I na ove prigovore treba posebno odgovoriti. Ovdje se namjerno nisam njima bavio, jer se načelo najprije utvrđuje iz njegovih jasnih dokaza, a zatim se ono što je nejasno vraća na njega.

U završnoj riječi sam ova pitanja izložio nešto opširnije. Sva su ona važna, ali njima se treba posvetiti tek nakon što se razmotri načelo iz kojeg proizlaze. Mnogim ljudima je razumijevanje teško upravo zato što ne poštuju ovaj redoslijed i miješaju ova pitanja.

Dokazi za islam su brojni i snažni

Značenje islama, na kojem ova vjera počiva, najvažnije je što čovjek mora naučiti i po čemu mora postupati. Zato su dokazi koji ga objašnjavaju nebrojeni: ima ih jako mnogo, jedni druge potvrđuju i bili su dobro poznati prvim muslimanima. Ono što je od njih u Allahovoj Knjizi temelj je i u njemu je jasno i očito objašnjenje. Hadisi, opet, gotovo svi spadaju u ono najjače što je preneseno s lancem prenosilaca; učenjaci hadisa su ih prihvatili i priznali kao dokaz. A ako se uz to navode i izjave salafa o tafsiru i slično, čiji lanac prenosilaca ima blagu slabost, one se navode samo da bi čitaocu pojasnile i potvrdile utvrđeno načelo, a ne da bi ga utemeljile. Jer temelj islama ne zavisi od toga da se dokaže takvim predajama; to treba razumjeti.3 Isto važi i za izjave koje se navode da bi se objasnila značenja arapskog jezika ili da bi se pokazalo da je ono što ova knjiga izlaže o značenju islama utvrdio i svako drugi ko se u to vrijeme bavio znanjem.

Kako je nastala ova knjiga

Ova knjiga je počela prije više od dvadeset godina kao spis od nekoliko stranica. Poslao sam ga jednom egipatskom šejhu, da bih ga upozorio na neke stvari o suštini islama i širka koje su nekim ljudima postale nejasne. Spis je zatim proširen, dok od njega nije nastala knjiga. U svim tim fazama bilo mi je važno da sakupim dokaze iz Kur’ana i Sunneta i da se na njih oslonim, sve dok nisam odlučio da uz svaki dokaz dodam objašnjenja koja su o njemu prenesena od salafa ovog ummeta; jer oni su imali čvrsto znanje o Kur’anu, Sunnetu i jeziku Arapa kakvo poslije njih niko nije dostigao, ko god on bio.4 Tako je knjiga izašla u svom prvom izdanju, pod pritiskom vremena i u teškim okolnostima. Ubrzo nakon toga odlučio sam da je preradim, ali godinama mi to nije bilo moguće, sve dok mi Allah, Svojom dobrotom, nije omogućio da to nadoknadim u ovom izdanju.

U ovom izdanju znatno su se promijenili uređenje i izgled, a knjiga je na mnogo mjesta prerađena: citirani tekstovi upoređeni su s njihovim štampanim izvorima, a na nekim mjestima dodani su dokazi, u nadi da će ova važna tema biti bliža tačnosti i pažljivosti koju zaslužuje. Na kraju su dodani registri, da korist bude potpuna.

Metoda rada u knjizi

Pri navođenju sam se oslanjao na izdanja koja se nalaze u al-Maktabatu š-šamilah, da bi čitalac mogao lahko provjeriti. Brojeve tomova, stranica i hadisa nisam navodio, jer se razlikuju od izdanja do izdanja; tekst se tamo nalazi pretragom po njegovim riječima. Ako neko djelo ima više izdanja, uzeo sam ono koje poznavaoci uglavnom smatraju pouzdanim i naveo ga kod svakog djela u registru izvora. Razlike između rukopisa spominjao sam samo tamo gdje se zbog njih mijenja smisao. Kad je hadis od istog ashaba zabilježen u oba Sahiha, poslije navođenja izvora pišem „muttefekun alejh“, tj. da su ga zabilježili i Buhari i Muslim, čak i ako se njihov tekst razlikuje ili jedan od njih sam ima neke verzije; tekst je onaj iz navedenog izvora. Isto tako, ono što je izvan dva Sahiha zabilježeno istim ili sličnim riječima navodim, kad je moguće, ukratko iza toga, naprimjer „i slično kod …“; duže navode stavljam u fusnotu.

Lance prenosilaca sam radi kratkoće izostavio; navod, dakle, počinje kod ashaba ili kod onoga čija je izjava. Gdje je usred navoda izostavljen lanac prenosilaca ili je nakon izostavljanja ostalo nešto što bi moglo zbuniti, stoje tri tačke (…). Navedene tekstove sam potpuno vokalizirao, a svoj tekst samo tamo gdje bi se mogao pogrešno pročitati. Ajeti su napisani prema rasmu osmanskih mushafa, po rivajetu Hafsa od Asima; gdje je bio potreban drugi kiraet, prema rasmu mushafa tog rivajeta.

Ponekad navodim ljude koji su zastranili u vjerovanju (’akidah), najčešće radi objašnjenja jezika, jer su njegova značenja u prvim stoljećima bila poznata i raširena. Ponekad nekog od njih spomenem i u fusnoti, zbog formulacije koje kod drugih nema. Time ih ne proglašavam pouzdanim, niti se na njih oslanjam kao na dokaz u bilo kojem vjerskom pitanju.

Poglavlja, odjeljke unutar svakog poglavlja i citirane tekstove odvojene od ostalog teksta numerisao sam redom. Ajete nisam numerisao, jer se prepoznaju po svom mjestu u mushafu; gdje se nalaze u knjizi, pokazuje Registar ajeta i tafsira salafa.

Knjiga sadrži 172 ajeta i 212 numerisanih tekstova, od toga 79 hadisa i 96 izjava ranih učenjaka o tafsiru.

Na kraju ovog predgovora preostaje mi samo da zahvalim Allahu, Uzvišenom, što mi je dao da završim ovu knjigu, a zatim svima iz moje porodice i od braće koji su mi u tome pomogli; neka im Allah učini dobro i nagradi ih dobrom. Neka Allah učini dobro i onima od kojih sam učio i stekao znanje koje mi je koristilo u ovoj ili nekoj drugoj knjizi, kao što su oni meni učinili dobro. A za one od njih koji se protive onome što su Kur’an, Sunnet i izjave salafa utvrdili o ovom načelu i sličnom, molim Allaha da i mene i njih uputi na ispravno i na Pravi put. Amin.

… Toliko o tome, a Allah najbolje zna. Uspjeh i pogađanje ispravnog samo su od Allaha, Uzvišenog. Allaha molim za pomoć i Njemu upućujem dovu da mi da uspjeh u onome što On voli i čime je zadovoljan, da ovu knjigu učini korisnom za Svoje robove i da naše namjere učini iskrenim, samo radi Njegovog plemenitog Lica. Amin.

Napisao Abu Hamzah ibnu Musafir

Fusnote predgovora

  1. Vidi poglavlje 3, odjeljke 6 (Ukazivanje na važno načelo u šerijatu i jeziku da se stvar naziva po onome što je u njoj najvažnije) i 7 (Ko kaže da obožavanje postaje širk tek kada se pridružuje u rububijjahu), i poglavlje 14, odjeljak 7 (Značenje riječi širk). ↩
  2. Hadisi o ljudima iz perioda fatrah u poglavlju 18, sud o onome ko određene mušrike proglasi muslimanima u poglavlju 20. ↩
  3. Ovdje treba napomenuti da prve generacije salafa, kada su se pozivale na hadise i asar, nisu gledale samo na snagu lanca prenosilaca i na to da je slobodan od nedostataka koji ga slabe. Naprotiv, uz to su uzimale u obzir brojne druge pokazatelje koje su poznavale i dobro razumjele. Te pokazatelje danas previđaju mnogi koji knjige salafa dijele na sahih i da’if, misleći da oni nisu znali za slabosti u lancima prenosilaca, iako su sami objasnili svoj postupak. Imami nisu sve lance prenosilaca jednako ocjenjivali: s onim što je preneseno o tafsiru postupali su drugačije nego s predajama o halalu i haramu. Vidi u spisu Objašnjenje uvoda u Tefsir Ibn Ebi Hatima Razija poglavlje Riječ o izjavama priređivača o lancima prenosilaca ovog tefsira i o tome kako su učenjaci salafa postupali s lancima prenosilaca tafsira. Tome treba dodati i predaje koje su prihvatili i na koje su se jednoglasno pozivali, a koje spadaju u najvažnija pitanja vjere, kao što su predaje koje se navode da bi se objasnilo značenje islama. ↩
  4. Hasan Basri je o ashabima Allahovog Poslanika صلى الله عليه وسلم rekao: „Oni su u ovom ummetu bili najčistijih srca, najdubljeg znanja i najmanje izvještačeni; to su ljudi koje je Allah odabrao da budu s Njegovim Vjerovjesnikom صلى الله عليه وسلم …“ Prenosi Ibn Abdulberr u djelu Džami’u bajani l-’ilmi va-fadlihi. On to prenosi i u sličnom obliku od Katade od Ibn Mes’uda; tamo stoji: „Zato priznajte njihovu vrijednost i slijedite njihove tragove.“ Katade, međutim, nije zatekao Ibn Mes’uda. ↩

Prijevod iz arapske završne riječi: pet pitanja za daljnje istraživanje

U predgovoru sam spomenuo da iz ovog načela proizlaze pitanja koja treba istražiti svako posebno, kao što je ovdje istraženo samo načelo. Ovdje ih navodim nešto opširnije:

Prvo pitanje: Šta je zapravo širk? Ovom se pitanju treba posvetiti, jer su njime protivnici prigovarali onima koji pozivaju u tauhid. Govorili su im, naprimjer: „Priznajemo da mušrik nije musliman. Ali širk koji izvodi iz islama tiče se samo rububijjaha; ko od umrlih samo nešto traži, ne čini širk sve dok ne vjeruje da mu onaj koga doziva daje nešto nezavisno od Allaha, Uzvišenog.“ Koliko je ovo pitanje krupno i važno, jasno je samo po sebi. Ipak, kao što je već rečeno, mnogi ljudi nisu došli ni do toga da priznaju da veliki širk iz temelja ruši islam. Naprotiv, oni miješaju jedno s drugim, ne vide ništa sporno u tome da zamisle „muslimana mušrika“ i brane to u raspravama. O tome sam već govorio u ovoj knjizi i naveo neke važne tačke, ali ova stvar traži posebno, detaljno istraživanje.

Drugo pitanje: Hadisi o ljudima iz perioda fatrah i njihovom ispitu5 i da li kazna na ahiretu zavisi isključivo od toga da je uspostavljen hudždžah poslanika. Drugim riječima: može li se u tom ispitu spasiti neko do koga nije doprla poruka nijednog poslanika ili ko uopće nije mogao razumjeti poruku, a umro je u širku, razuman, odnosno uračunljiv, i punoljetan?

Ovo pitanje treba istražiti kasnije. U ovoj knjizi sam ga spomenuo samo zato što je povezano s jednom važnom tačkom u pitanju islama i širka: neki ga navode kao dokaz da se mušrik na dunjaluku može smatrati muslimanom. Na to se odgovara: po razumijevanju tih ljudi, ovi bi hadisi bili čak jedan od najjasnijih dokaza da onaj ko je umro u širku na dunjaluku nikada nije bio musliman. Jer taj ispit uopće nije za muslimane; musliman se, prema idžma’u, tako ne ispituje.

Treće pitanje: Kada je uspostavljen hudždžah? O tome treba reći: najviše što se ovdje može pitati jeste da li ovaj mušrik spada među one koji će biti ispitani ili ne. Pitanje nije da li je bio musliman. To su dvije potpuno različite stvari.

Četvrto pitanje: Proširivanje kruga onih protiv kojih nije uspostavljen hudždžah. Ovo pitanje proizlazi iz prethodnog. Neki taj krug toliko proširuju da obuhvata i onoga ko zna arapski, zna Kur’an napamet i živi u gradovima islamskog svijeta. Kažu da protiv njega hudždžah nije uspostavljen sve dok on, nakon dugih razgovora s više učenjaka iz različitih oblasti znanja, stvarno ne razumije. Ovu tvrdnju imami islama ne poznaju.6 Ali to je drugo pitanje, koje se istražuje zasebno; ono ne mijenja ništa u tome da onaj ko čini veliki širk ne može u isto vrijeme biti musliman.

Peto pitanje: Sud o onome ko određene mušrike proglasi muslimanima iako dobro zna kakvo je njihovo stanje i da čine veliki širk. I ovo pitanje proizlazi iz načela. Njegove slučajeve i strane treba pažljivo istražiti i ne suditi prenagljeno. Na njega sam ukazao u prethodnim poglavljima7, jer je povezano s načelom; ali i ono traži posebno istraživanje.

A prigovori koji se iznose protiv ovog načela, kao što su hadis o Zatu Envatu, hadis o Muazovoj sedždi i uzimanje izjava nekih učenjaka kao dokaza samih po sebi, gotovo svi proizlaze iz slijeđenja onoga što je nejasno. Na njih se odgovara posebno, tako što se sve nejasno vraća na jasne dokaze koji su ovdje utvrđeni.

Fusnote završne riječi

  1. Vidi i poglavlje 18. ↩
  2. Vidi poglavlje 10. ↩
  3. Vidi i poglavlje 20 i poglavlje 10 u cjelini, posebno odjeljak 5 (da su svi vjerovjesnici i njihovi sljedbenici razlikovali muslimana od mušrika i odricali se mušrika, s ajetom o dobrom uzoru u Ibrahimu i onima koji su bili s njim, sura El-Mumtehine, 60:4) i odjeljke koji slijede. ↩

Poglavlja