Hadis o Zatu Envat

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Tirmizi prenosi sljedeći hadis od Ebu Vakida Lejsija:

أَنَّ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم لَمَّا خَرَجَ إِلَى حُنَيْنٍ مَرَّ بِشَجَرَةٍ لِلْمُشْرِكِينَ يُقَالُ لَهَا ذَاتُ أَنْوَاطٍ يُعَلِّقُونَ عَلَيْهَا أَسْلِحَتَهُمْ فَقَالُوا يَا رَسُولَ اللَّهِ اجْعَلْ لَنَا ذَاتَ أَنْوَاطٍ كَمَا لَهُمْ ذَاتُ أَنْوَاطٍ فَقَالَ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم سُبْحَانَ اللَّهِ هَذَا كَمَا قَالَ قَوْمُ مُوسَى اجْعَلْ لَنَا إِلَهًا كَمَا لَهُمْ آلِهَةٌ وَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ لَتَرْكَبُنَّ سُنَّةَ مَنْ كَانَ قَبْلَكُمْ قَالَ أَبُو عِيسَى هَذَا حَدِيثٌ حَسَنٌ صَحِيحٌ وَأَبُو وَاقِدٍ اللَّيْثِيُّ اسْمُهُ الْحَارِثُ بْنُ عَوْفٍ وَفِي الْبَاب عَنْ أَبِي سَعِيدٍ وَأَبِي هُرَيْرَةَ

Kada je Poslanik صلى الله عليه وسلم krenuo prema Hunejnu, prošao je pored stabla mušrika koje se zvalo Zatu Envat na koje su vješali svoje oružje¹³². Rekli su¹³³: „O Allahov Poslaniče, načini i nama Zatu Envat kao što i oni imaju Zatu Envat.“

Tada Poslanik صلى الله عليه وسلم reče: „Subhanallah! To je poput onoga što je rekao Musaov narod: ‚Načini nam ilah (onoga koji se obožava) kao što oni imaju alihah.‘¹³⁴

Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ćete sigurno slijediti put onih prije vas.“

Ebu Isa (Tirmizi) rekao je: „Ovaj je hadis hasen sahih…“¹³⁵

Na osnovu prethodnih objašnjenja o temelju islama i pogrešnoj metodi razumijevanja višeznačnih izjava, sasvim je jasno na koji se način ovaj hadis nikako ne smije razumjeti.

Nezamislivo je da Poslanikovi ashabi رضي الله عنهم spomenuti u ovom događaju nisu razumjeli islam pa su zato zatražili očiti širk, a da su istovremeno ipak ostali muslimani.

Samo bi neko ko ne razumije ispravno temelj islama ili mu se namjerno želi suprotstaviti iznio takvu tvrdnju. Ipak, određeni ljudi ponekad navode ovaj hadis kao kontraargument. Njime žele reći: „Današnji politeista i dalje bez problema može biti musliman, jer su čak i neki ashabi Poslanika obožavali nešto drugo, a ipak su ostali muslimani.“

Prema toj predstavi, u osnovi bi se svaki idolopoklonik mogao nazivati muslimanom, bez obzira na to u kojoj mjeri i u kojem obliku prakticira politeizam. Važno bi bilo samo da se ubraja među muslimane i da je neuk.

Od ranih učenjaka, naravno, nije prenesena nikakva takva apsurdna tvrdnja o ovom hadisu.

Ti ashabi Poslanika zatražili su postupak koji se ne svrstava u veliki širk

Na osnovu dosad rečenog samo je po sebi razumljivo da se ovaj hadis smije tumačiti jedino u skladu s drugim tekstovima objave, a naročito s temeljnim načelima islama.

Zaista je veoma neutemeljeno tvrditi da su ti Poslanikovi ashabi رضي الله عنهم zatražili nešto što bi trebalo svrstati u veliki širk. Njihova se molba sasvim može razumjeti drukčije, odnosno kao ranije objašnjeni mali širk (širkun asgar).

Budući da se ovaj hadis ovim objašnjenjem može uskladiti s bezbrojnim drugim izvornim tekstovima i načelima islama, s teološkog bi stanovišta bilo apsurdno jednostavno odbaciti takvo razumijevanje. Tako bi postupio samo neko ko ovaj hadis svjesno želi tumačiti protivno islamskom vjerovanju.

Zapravo, ti su ashabi namjeravali da Poslanik صلى الله عليه وسلم zamoli svoga Gospodara da podari bereket jednom stablu, slično stablu koje su poznavali iz vremena prije islama. Tim Allahovim bereketom i njihovo bi oružje dobilo bereket.

To što Allah سبحانه وتعالى podari bereket određenom mjestu ili predmetu prema islamskom učenju u osnovi nije prijekorno. Uostalom, postoje poznata mjesta poput džamija u Meki, Medini i Jerusalemu na koja se upravo to odnosi, pa muslimanima takva pojava nije neobična.

Zašto je Poslanik odlučno odbio ovu molbu

Iako je bereket sam po sebi moguć, ta konkretna molba ashaba Poslanika bila je pogrešna iz više razloga, zbog čega ju je Poslanik صلى الله عليه وسلم tako odlučno odbio. Ti se razlozi mogu sažeti ovako:

1. Njihova je molba predstavljala oponašanje idolopoklonika, a teološko načelo glasi da je takvo oponašanje (at-tašabbuhu bi-l-kafirin) prijekorno i zato se mora odbaciti.
2. Nadalje, radilo se o oponašanju mušrika u njihovim politeističkim postupcima. Iako ashabi رضي الله عنهم zapravo nisu namjeravali niti tražili da obožavaju išta drugo, ipak su željeli Allahov bereket na istom mjestu i na isti način kao idolopoklonici. Međutim, bilo je neprimjereno tražiti da Allaha obožavaju na isti način kao idolopoklonici.
3. Zbog opisanih okolnosti i vanjske sličnosti postupaka postojala je i opasnost da to kasnije lahko dovede do velikog širka (širkun akbar). Naime, ljudi – posebno pripadnici kasnijih generacija – mogli bi na taj način vrlo brzo početi obožavati stablo kao takvo. Takav razvoj snažno podsjeća na ranije navedeni izvještaj Ibn Abbasa رضي الله عنهما o tome kako je prvi politeizam nastao u Nuhovom narodu.

Iz tih je razloga Poslanik صلى الله عليه وسلم odlučno odbio tu molbu i uporedio je s molbom sinova Israilovih upućenom Musau, koja se spominje u Kur’anu.

Tačke koje pojašnjavaju i potvrđuju ono što je rečeno

Da ashabi رضي الله عنهم spomenuti u hadisu nisu zatražili stvarni politeizam može se dodatno pojasniti sljedećim tačkama:

• Poređenje s Benu Israil ne znači jednakost u svakom pogledu. Naime, poređenje u arapskom jeziku pomoću čestice „kaf“ (kafu t-tašbih) ne mora nužno značiti da su poređene stvari jednake u svim aspektima.

Sličnost se u takvom načinu izražavanja može odnositi samo na određene aspekte. Svrha djelomičnog poređenja koje je načinio Poslanik صلى الله عليه وسلم bila je da ashabima koji su tek nedavno prihvatili islam pokaže razmjere njihove greške i odvrati ih od tog postupka.

• Pri navođenju razloga zabrane u hadisu uopće se ne spominje širk akbar. Kao što je već objašnjeno, muslimani su, oponašajući mušrike, željeli ondje objesiti svoje oružje, ali samo vješanje nije obožavanje stabla, bilo kakvih kumira niti drugih bića – čak i ako bi na kraju moglo dovesti do toga.

Stoga se ne može tvrditi da su ti ashabi namjeravali obožavati stablo, tim prije što se njihova molba može razumjeti drukčije, a širk akbar se u hadisu uopće ne spominje.

• Čak i ako su ti ashabi رضي الله عنهم tek prihvatili islam, krajnje je malo vjerovatno da nisu razumjeli temelj islama i značenje svjedočenja vjere.

Uostalom, čak su i mušrici tog vremena općenito jasno razumjeli čemu ih Muhammed صلى الله عليه وسلم poziva. Dobro su znali da šehadet islama – „Nema nikoga dostojnog obožavanja osim Allaha“ – nesumnjivo zahtijeva potpuno odbacivanje svega što se obožava mimo Allaha. Idolopoklonici Kurejša bili su neprijateljski raspoloženi prema Poslaniku صلى الله عليه وسلم upravo zato što ih je osuđivao zbog obožavanja drugih uz Allaha.

Nakon što je da’vah (poziv) Poslanika صلى الله عليه وسلم postala poznata, većina Arapa sigurno je razumjela značenje islama. Naprimjer, u Musnedu imama Ahmeda prenosi se da je Poslanikov ashab Džabir رضي الله عنه rekao:

مَكَثَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم بِمَكَّةَ عَشْرَ سِنِينَ يَتْبَعُ النَّاسَ فِى مَنَازِلِهِمْ بِعُكَاظٍ وَمَجَنَّةَ وَفِى الْمَوَاسِمِ بِمِنًى يَقُولُ: مَنْ يُئْوِينِى مَنْ يَنْصُرُنِى حَتَّى أُبَلِّغَ رِسَالَةَ رَبِّى وَلَهُ الْجَنَّةُ حَتَّى إِنَّ الرَّجُلَ لَيَخْرُجُ مِنَ الْيَمَنِ أَوْ مِنْ مُضَرَ كَذَا قَالَ فَيَأْتِيهِ قَوْمُهُ فَيَقُولُونَ احْذَرْ غُلامَ قُرَيْشٍ لاَ يَفْتِنُكَ وَيَمْشِى بَيْنَ رِحَالِهِمْ وَهُمْ يُشِيرُونَ إِلَيْهِ بِالأَصَابِعِ

Poslanik صلى الله عليه وسلم proveo je u Meki deset godina. Tražio je ljude u njihovim domovima, na Ukazu i Medženni¹³⁶, te tokom hadžske sezone na Mini. Ondje bi ljudima govorio: „Ko će mi pružiti utočište i ko će mi pomoći da prenesem poruku svoga Gospodara, za šta će mu pripasti Džennet?“

To je trajalo sve dok čak i ljude koji bi iz Jemena ili Mudara krenuli na hadž njihova vlastita plemena nisu upozoravala: „Čuvajte se mladića iz Kurejša da vas ne navede da napustite svoju vjeru.“

A on bi prolazio između njihovih jahalica dok su prstima pokazivali na njega.

Nema, dakle, sumnje da su ljudi općenito još prije prihvatanja islama tačno znali da je monoteizam u obožavanju prvo i najvažnije što islam od njih zahtijeva.

Zato im je to nakon prihvatanja islama moralo biti još jasnije. Veoma je malo vjerovatno da ti ashabi Poslanika to nisu znali, tim prije što su bili okruženi drugim muslimanima koji su duže bili u islamu. Ne treba zaboraviti ni da je, otkako su prihvatili islam, među njima bio i sam Poslanik صلى الله عليه وسلم.

Iz rečenog je jasno da nema razloga pretpostaviti da su ti ashabi Poslanika tražili stvarni politeizam.

Ako se ipak naiđe na izjave kasnijih autora prema kojima se ovaj hadis odnosi na molbu za veliki širk, treba reći sljedeće:

1. Izjava kasnijeg učenjaka i njegovo razumijevanje nekog teksta uopće nisu mjerilo. Takve izjave same po sebi nemaju nikakvu dokaznu snagu u vjeri i zato se uvijek moraju preispitati i mjeriti prema izvornim tekstovima šerijata. U konačnici, izjava takvog učenjaka uvijek može biti očita greška.
2. Čak i kada bi se pretpostavilo da su ti ashabi Poslanika zatražili veliki širk, to ni u kojem slučaju ne bi bio dokaz kojim se temeljna poruka islama može staviti van snage.

U takvom bi slučaju bilo očito da osobe spomenute u hadisu do tog trenutka u sebi još nisu razumjele islam. Budući da se u pretpostavljenom slučaju to izvana ne bi vidjelo, niko ne bi znao za njihovo neznanje. Kao što hadis pokazuje, ni one same nisu bile svjesne vlastitog neznanja, pa su svoju molbu otvoreno iznijele.

U takvom slučaju do stvarnog otpadništva od islama uopće ne bi došlo, jer bi te osobe pogriješile zbog neznanja, a nakon što bi im se ukazalo na grešku, odmah bi je uvidjele i s kajanjem odustale od svoje molbe.

Prema takvoj pretpostavci o hadisu, ti su se ljudi izjašnjavali kao muslimani i zato su se prije izjave spomenute u hadisu u pravnom smislu smatrali muslimanima. U tom slučaju u srcu još ne bi bili prihvatili iman, premda su se izvana smatrali muslimanima. S njima se tako i moralo postupati jer ih niko nikada ranije nije vidio da čine politeističke postupke niti je od njih bila poznata ijedna izjava koja bi upućivala na neznanje o islamu. Da se takav slučaj dogodio ranije, do opisanog događaja ne bi ni došlo.

Osim toga, u vezi s hadisom treba spomenuti sljedeće:

• Pojedinci spomenuti u hadisu koji su iznijeli tu molbu ni u kojem slučaju nisu bili svi muslimani koji su krenuli s Poslanikom صلى الله عليه وسلم. Moglo se raditi samo o manjini među njima.
• Pojedinci spomenuti u hadisu prethodno su prihvatili islam i krenuli s Poslanikom صلى الله عليه وسلم da brane muslimansku zajednicu. To također jasno pokazuje da njihova izjava nije iznesena iz prezira prema islamu niti iz licemjerstva. Da su bili munafici/licemjeri, sigurno takvu molbu ne bi iznijeli pred svima.