Pojmovnik islamskih termina
Ovaj pojmovnik sabira termine iz bosanskog izdanja knjige Učenje o monoteizmu. Objašnjenja su unutar stručnih oblasti poredana abecedno i služe za prvo snalaženje. Trenutno pojmovnik obuhvata 90 termina. Klikom na lupu pored termina web-stranica se pretražuje po tom terminu.
Sadržaj pojmovnika
Vjerovanje (akida)
- akida (العَقِيدَةُ)
- Islamsko učenje vjerovanja.
- alihah (آلِهَةٌ)
- Množina od ilah; „oni koji su dostojni obožavanja“, odnosno obožavana navodna božanstva.
- andad (أَنْدَادٌ)
- Množina od nidd; navodno jednaki ili ravni Allahu.
- al-asma’u va-s-sifat (الأَسْمَاءُ وَالصِّفَاتُ)
- Allahova jednoća u Njegovim imenima i svojstvima – treća kategorija tevhida.
- aulija’ (أَوْلِيَاءُ)
- Množina od waliyy.
- bid’at / mubtadi’ (بِدْعَةٌ / مُبْتَدِعٌ)
- Novotarija u vjeri koja nema osnove u islamu; onaj ko je zastupa naziva se mubtadi’.
- dadždžal (Dedžal) (الدَّجَّالُ)
- Lažni vjerovjesnik koji će se, prema islamskim izvorima, predstavljati kao Mesih koji se vraća.
- din (الدِّينُ)
- Religija (vjera).
- džahl / džahil (الجَهْلُ / جَاهِلٌ)
- Džahl znači neznanje, džahil neuku osobu. Pojam može označavati puki nedostatak znanja, a u nekim kontekstima i nepromišljeno ponašanje ili predislamsko neznanje.
- fitrah (الفِطْرَةُ)
- Urođena, prirodna narav čovjeka. U općem smislu riječ znači izvorno stanje u kojem je nešto stvoreno, a u posebnom urođenu sklonost čovjeka da spozna svog Stvoritelja i da samo Njega obožava. Prema islamskom učenju svaki čovjek se rađa s tom naravi, a samo ga odgoj i okolina mogu od nje odvratiti.
- hanifijjah / millatu Ibrahim (الحَنِيفِيَّةُ / مِلَّةُ إِبْرَاهِيمَ)
- Čisti, izvorni monoteizam Ibrahima (u Bibliji: Abraham); „Ibrahimova vjera“. Ljudi koji su u predislamsko doba slijedili preostali Ibrahimov monoteizam nazivaju se hunafa’.
- hudždžah (الحُجَّةُ)
- Dokaz, argument: ono čime se nešto potvrđuje ili čime se neko uvjerava. U pitanjima vjerovanja kaže se da je hudždžah „uspostavljen“ protiv nekoga kada ga je poruka dosegla tako da je može razumjeti i prihvatiti. Tada se više ne može opravdavati time da je nije znao. Kada je tačno tako, jedno je od pitanja o opravdanju zbog neznanja (al-’uzru bi-l-džahl).
- ibadet (العِبَادَةُ)
- Obožavanje; jezički srodno s riječju ’abd (rob).
- ihlas (الإِخْلَاصُ)
- Pročišćavanje obožavanja, isključivo za Allaha – suštinsko značenje riječi „islam“. Pojam opisuje pročišćavanje vjere, obreda i ibadeta od svakog oblika širka.
- ilah (إِلَٰهٌ)
- „Onaj koji je dostojan obožavanja“ – ključni pojam svjedočenja vjere, koji nije istoznačan s riječju „Stvoritelj“. Množina glasi alihah. Svjedočenje vjere poriče da iko osim Allaha zaslužuje obožavanje.
- iman (الإِيمَانُ)
- Unutrašnje vjerovanje skriveno u srcu, zajedno sa svim unutrašnjim i vanjskim djelima i riječima koje su s njim povezane; povećava se dobrim, a smanjuje lošim djelima.
- islam (الإِسْلَامُ)
- Islam jezički znači predanost, odnosno pokornost. Misli se na potpunu predanost i pokornost volji Stvoritelja, Allaha: da se samo Njemu čini ibadet (tevhid), da Mu se pokorava i da se čovjek odrekne širka. Kada se islam i iman spominju zajedno, islam u užem smislu označava vanjski dio vjere, vidljiv kroz svjedočenje vjere i djela – za razliku od unutrašnjeg imana.
- kafir (mn. kuffar) (كَافِرٌ / كُفَّارٌ)
- Nevjernik, odnosno nemusliman; osoba kojoj se pripisuje kufr. Pod tim se ne misli na puko vjerovanje ili nevjerovanje u općem smislu, nego na cjelinu unutrašnjeg vjerovanja, riječi i djela, objašnjenu kod pojma iman. Da li se to odnosi na određenu osobu zavisi od uslova i okolnosti, i o tome se ne smije prenagljeno odlučivati.
- kufr (الكُفْرُ)
- Obično se prevodi kao „nevjerstvo“, ali se ne može svesti na puko nepoznavanje ili nevjerovanje. Činiti kufr prema nečemu jezički znači to potpuno poreći i toga se odreći.
- kufr akbar / kufr asgar (الكُفْرُ الأَكْبَرُ / الكُفْرُ الأَصْغَرُ)
- Veliki kufr, koji osobu izvodi iz islama, za razliku od malog kufra, koji ostaje težak grijeh, a ne izvodi iz islama.
- mavani’u t-takfir (مَوَانِعُ التَّكْفِيرِ)
- Prepreke koje mogu spriječiti primjenu tekfira na određenu osobu. Zato treba razlikovati opću ocjenu neke izjave ili djela od suda o konkretnoj osobi.
- misak (المِيثَاقُ)
- Zavjet, čvrsta i obavezujuća obaveza. Posebno zavjet koji je Allah uzeo od Ademovih potomaka: učinio ih je svjedocima protiv njih samih da je On njihov Gospodar. „Zar Ja nisam vaš Gospodar?“ Oni rekoše: „Jesi, mi svjedočimo.“ (sura El-A’raf, 7:172)
- munafik (mn. munafikun) (مُنَافِقٌ / مُنَافِقُونَ)
- Licemjer; izvana musliman, bez odgovarajućeg unutrašnjeg imana.
- mušrik (mn. mušrikun) (مُشْرِكٌ / مُشْرِكُونَ)
- Politeista, doslovno „onaj koji pridružuje“. Riječ je aktivni particip glagola ašraka; prema tome označava onoga ko čini širk.
- muvahhid (مُوَحِّدٌ)
- Osoba koja ostvaruje tevhid; doslovno „onaj koji čini jednim“, dakle monoteista koji Allahu ništa ne pridružuje ni u obožavanju ni u drugim pitanjima.
- nidd (نِدٌّ)
- Navodno jednak ili ravan koji se pripisuje Allahu; množina: andad.
- rabb (رَبٌّ)
- Gospodar, Stvoritelj, Održavatelj i Opskrbitelj.
- rububijjah (الرُّبُوبِيَّةُ)
- Allahova jednoća kao Stvoritelja, Održavatelja i Opskrbitelja – prva od tri kategorije tevhida.
- šefa’at (الشَّفَاعَةُ)
- Zauzimanje; glavna teorija kojom se opravdavao predislamski arapski širk.
- šehadet (الشَّهَادَةُ)
- Svjedočenje vjere: la ilaha illa-llah („Nema nikoga dostojnog obožavanja osim Allaha“); od glagola šahida („svjedočiti“). Izgovaranje dvaju dijelova svjedočenja vjere kojim se prihvata islam.
- širk (الشِّرْكُ)
- Politeizam, pridruživanje; pripisivanje obožavanja ili božanskih svojstava nekom biću uz Allaha. Suprotnost tevhidu. Za to u arapskom tekstu Kur’ana stoje, naprimjer, glagolski oblici ašraka ili yušraka.
- širk akbar / širk asgar (الشِّرْكُ الأَكْبَرُ / الشِّرْكُ الأَصْغَرُ)
- Veliki, stvarni politeizam (širk akbar), koji iz temelja poništava islam osobe, za razliku od malog širka (širk asgar), koji ne predstavlja stvarni politeizam.
- tagut (الطَّاغُوتُ)
- Sve čemu se uz Allaha čini ibadet ili koga se bezuslovno sluša (kumiri, tirani).
- tekfir (التَّكْفِيرُ)
- Sud da je neka osoba kafir (nemusliman).
- tevba (التَّوْبَةُ)
- Pokajanje i povratak od grijeha općenito; u slučaju širka jedini put povratka u islam.
- tevhid (التَّوْحِيدُ)
- Islamski monoteizam; učenje o jednoći Boga: činiti Allaha „Jednim“ u stvaranju, imenima i svojstvima te obožavanju. Tevhid je jezički glagolska imenica od „učiniti jednim“.
- uluhijjah (الأُلُوهِيَّةُ)
- Allahova jednoća u obožavanju (naziva se i tauhidu l-’ibadah) – druga kategorija tevhida.
- al-’uzru bi-l-džahl (العُذْرُ بِالْجَهْلِ)
- Opravdanje zbog neznanja – utemeljeno načelo islamske teologije i u određenim oblastima zaštita od tekfira, ali se ne primjenjuje općenito i neograničeno.
- waliyy (وَلِيٌّ)
- Bliska osoba, saveznik ili zaštitnik; zavisno od konteksta, riječ može označavati i kumire koje ljudi dozivaju kao zaštitničke sile. Množina: aulija’.
Kur’an i tefsir
- ajet (آيَةٌ)
- Kur’anski ajet; doslovno i „znak“. Množina: ajeti.
- ajeti (آيَاتٌ)
- Množina od ajet; vidi tamo.
- ismu l-fa’il (اسْمُ الفَاعِلِ)
- Aktivni particip u arapskoj gramatici: oblik riječi koji označava osobu ili stvar koja vrši radnju glagola; naprimjer mušrik od ašraka.
- i’rab (الإِعْرَابُ)
- U arapskoj gramatici promjena završetka riječi prema ulozi koju riječ ima u rečenici. Imenica, npr., kao subjekat obično završava na -u, kao objekat na -a, a iza prijedloga na -i. Po i’rabu se vidi kako su riječi u rečenici povezane. U vokaliziranom tekstu vidi se po znakovima na posljednjem slovu.
- kiraet (mn. kiraeti) (القِرَاءَاتُ)
- Preneseni načini učenja Kur’ana. Nisu različita izdanja Kur’ana, nego se uglavnom odnose na vokalizaciju i dijelom mogu obuhvatati više međusobno usklađenih značenja.
- Kur’an (القُرْآنُ)
- Allahova objava vjerovjesniku Muhammedu صلى الله عليه وسلم.
- masdar (مَصْدَرٌ)
- Glagolska imenica u arapskoj gramatici: imenica izvedena iz glagola koja izražava njegovo značenje bez naznake određenog vremena; naprimjer tevhid od „učiniti jednim“.
- mufessir (mn. mufessiri) (مُفَسِّرٌ / مُفَسِّرُونَ)
- Učenjak koji tumači Kur’an, dakle učenjak tefsira.
- mushaf (množina: mesahif) (مُصْحَفٌ / مَصَاحِفُ)
- Napisani primjerak Kur’ana, odnosno Kur’an u obliku knjige. Riječ označava knjigu kao predmet, dok se riječ „Kur’an“ prije svega odnosi na sam objavljeni Allahov govor.
- rasm (الرَّسْمُ)
- Način pisanja, pismo. Posebno način na koji su riječi napisane u mushafu, kako je utvrđeno kada su se pisali primjerci (mesahif) u vrijeme halife Osmana (er-rasmu l-’usmani). Na nekim mjestima se razlikuje od današnjeg uobičajenog pravopisa, npr. kada dugo a nije napisano.
- sura (سُورَةٌ)
- Poglavlje Kur’ana koje se sastoji od pojedinačnih ajeta.
- tefsir (التَّفْسِيرُ)
- Nauka o tumačenju Kur’ana, odnosno tumačenje pojedinog kur’anskog ajeta.
- šaddah (الشَّدَّةُ)
- Znak iznad arapskog slova koji pokazuje da se ono izgovara udvojeno, npr. m u imenu „Muhammed“ (مُحَمَّد). Bez njega se riječ može pročitati drugačije i dobiti drugo značenje.
Hadis, nauka o predaji i naučni rad s tekstovima
- asar (الأَثَرُ)
- Predaja, posebno od ranih generacija. U ranoj upotrebi riječ se mogla u velikoj mjeri preklapati s pojmom hadis; kasnije se često koristila za predaje koje nisu neposredno od Poslanika صلى الله عليه وسلم.
- da’if (ضَعِيفٌ)
- „Slab“; oznaka za predaju koja ne ispunjava uslove da bude ocijenjena kao hasan ili sahih.
- al-džarhu va-t-ta’dil / ’ilmu r-ridžal (الجَرْحُ وَالتَّعْدِيلُ / عِلْمُ الرِّجَالِ)
- Nauka o ocjenjivanju prenosilaca hadisa s obzirom na njihovu vjerodostojnost i pouzdanost.
- hadis / isnad (الحَدِيثُ / الإِسْنَادُ)
- Predaja od Poslanika صلى الله عليه وسلم, odnosno njen lanac prenosilaca, centralno sredstvo provjere u islamskoj nauci o hadisu. U ranom periodu riječ hadis se dijelom koristila šire i mogla je označavati i predaje narednih generacija; vidi i Sunnet i asar.
- hasan (حَسَنٌ)
- „Dobar“; oznaka za prihvatljivu predaju čiji prenosioci i lanac ne dostižu najviši stepen, sahih.
- musnad (Musned) (مُسْنَدٌ)
- Hadisko djelo čije su predaje u pravilu poredane prema ashabima od kojih potiču.
- rivajah (rivajet) (رِوَايَةٌ)
- Predaja, odnosno prenošenje nekog teksta ili izjave putem prenosilaca.
- sahih (صَحِيحٌ)
- „Vjerodostojan“, odnosno „zdrav“; najviša uobičajena ocjena predaje čiji lanac i prenosioci ispunjavaju priznate uslove.
- sunan (Sunen) (السُّنَنُ)
- Množina od arapske riječi sunnah (Sunnet); kao naslov djela obično hadiska zbirka poredana po pravnim poglavljima.
- Sunnet (السُّنَّةُ)
- Put i metoda Poslanika صلى الله عليه وسلم. U užem smislu obuhvata njegove prenesene riječi, djela i prešutna odobrenja i, uz Kur’an, primarni je izvor islamskog prava.
- tahridž (التَّخْرِيجُ)
- Doslovno „izvođenje“. U nauci o hadisu navođenje gdje se hadis ili druga predaja nalazi: u kojim knjigama, s kojim lancima prenosilaca i u kojoj formulaciji. Često se uz to daje i ocjena da li je predaja pouzdana, tako da čitalac može provjeriti odakle tekst potiče.
- tavatur ma’navi (التَّوَاتُرُ المَعْنَوِيُّ)
- Prenošenje zajedničkog značenja kroz toliko različitih puteva da je razumom isključeno da je izmišljeno; pri tome pojedinačne predaje ne moraju imati isti tekst.
Fikh, pravna metodologija i vjerska praksa
- idžma’ (الإِجْمَاعُ)
- Konsenzus o nekom vjerskom pitanju. „Prešutni konsenzus“ naziva se idžma’ sukuti.
- idžma’ sukuti (الإِجْمَاعُ السُّكُوتِيُّ)
- „Prešutni konsenzus“: oblik idžma’a kod kojeg nije preneseno izričito suprotno mišljenje.
- idžtihad (الاجْتِهَادُ)
- Samostalno izvođenje vjerskopravnog propisa, prema najboljem znanju i savjesti, koje vrši za to osposobljen učenjak.
- istigfar (الاسْتِغْفَارُ)
- Traženje od Allaha da oprosti vlastite grijehe.
- kijas (القِيَاسُ)
- Analogno zaključivanje: sadržaj postojećeg teksta primjenjuje se na drugi slučaj jer se mjerodavni razlog podudara.
- nass (النَّصُّ)
- Nedvosmislen tekst vjerskog izvora, posebno kur’anskog ajeta ili hadisa.
- ramazan (رَمَضَانُ)
- Deveti mjesec islamskog lunarnog kalendara i mjesec obaveznog posta.
- sudžud (السُّجُودُ)
- Padanje ničice; u namazu položaj u kojem čelo, nos, ruke, koljena i nožni prsti dodiruju tlo.
- šerijat (الشَّرِيعَةُ)
- Islamsko pravo.
- takarrub (التَّقَرُّبُ)
- Svjesno i namjerno približavanje Allahu ibadetom i dobrim djelima.
- zekat (الزَّكَاةُ)
- Obavezno davanje iz određene imovine u korist za to predviđenih primalaca; jedna od temeljnih vjerskih dužnosti.
Grupe, pravci i pogledi na svijet
- ahlu s-sunnati va-l-džama’ah (أَهْلُ السُّنَّةِ وَالجَمَاعَةِ)
- „Sljedbenici Sunneta i zajednice“: naziv za one koji se ravnaju prema prenesenom Sunnetu Poslanika صلى الله عليه وسلم i čuvaju temeljno učenje vjerovanja kao zajedničko naslijeđe ranih generacija.
- džahmijjah (الجَهْمِيَّةُ)
- Rani zabludjeli teološki pravac, odnosno sekta, nazvan po Džahmu ibn Safvanu. Negirao je Allahova svojstva – poput govora, milosti, ljubavi, znanja i mudrosti – i zato je zastupao i stvorenost Kur’ana.
- havaridž (haridžije) (الخَوَارِجُ)
- Rana islamska sekta koja je muslimane isključivala iz islama (tekfirom) već zbog velikih grijeha – historijski primjer pretjerivanja (guluvv) u tekfiru.
- mu’tazilah (المُعْتَزِلَةُ)
- Rani zabludjeli teološki pravac, odnosno sekta, koja je vlastiti razum proglasila najvišim mjerilom. Odbacivala je tekstove koji su protivrječili njenim filozofskim učenjima ili im je nedopušteno davala drugo značenje; među njena centralna učenja spadala je i tvrdnja da je Kur’an stvoren.
Historija i generacije
- ashabi / tabiini (الصَّحَابَةُ / التَّابِعُونَ)
- Ashabi Poslanika صلى الله عليه وسلم (ashabi) i generacija koja je uslijedila nakon njih (tabiini), čiji su pripadnici još bili savremenici ashaba. Nakon tabiina dolaze tebe-tabiini; ove tri rane generacije imaju poseban položaj u teologiji i predaji.
- džahilijjah (الجَاهِلِيَّةُ)
- Doba neznanja prije poslanstva vjerovjesnika Muhammeda صلى الله عليه وسلم; u prenesenom značenju i ponašanje koje odgovara tom dobu.
- fatrah (الفَتْرَةُ)
- Period između vjerovjesnika u kojem njihova poruka gotovo više nije bila raširena. Izraz je relativan: pojedini ljudi su ipak mogli poznavati osnovu tevhida.
- hidžra (الهِجْرَةُ)
- Iseljenje radi vjere; u užem historijskom smislu iseljenje Poslanika صلى الله عليه وسلم iz Meke u Medinu.
- hunafa’ (الحُنَفَاءُ)
- Množina od hanif; ljudi koji su u predislamsko doba odbacivali obožavanje kumira i slijedili neiskvarene ostatke Ibrahimove vjere.
- muta’ahhirun (المُتَأَخِّرُونَ)
- Učenjaci kasnijih perioda islamske historije, za razliku od ranih generacija selefa.
- selef (السَّلَفُ)
- Rane, ispravne generacije – a posebno njihovi učenjaci.
- Šam (الشَّامُ)
- Područje sjeverno od Arapskog poluotoka, otprilike današnja Sirija, Liban, Jordan i Palestina.
- tebe-tabiini (أَتْبَاعُ التَّابِعِينَ)
- Treća generacija nakon ashaba, koja je uslijedila nakon tabiina.
Vjerski život, karakter, zajednica i opći pojmovi
- da’va (الدَّعْوَةُ)
- Pozivanje u islam.
- fitna (mn. fitne) (فِتْنَةٌ / فِتَنٌ)
- Ispit, iskušenje ili provjera; zavisno od konteksta iskušenje dobrim ili lošim, ali i vjerski ili društveni nemir.
- ummet (الأُمَّةُ)
- Zajednica svih muslimana.
Formule blagoslova i poštovanja
- صلى الله عليه وسلم salla llahu ’alaihi va-sallam (sallallahu alejhi ve sellem) (صلى الله عليه وسلم)
- „Allah ga blagoslovio i mir mu podario“; izgovara se nakon spominjanja vjerovjesnika Muhammeda صلى الله عليه وسلم.
- رضي الله عنه radija llahu ’anhu (radijallahu anhu) (رضي الله عنه)
- „Allah bio zadovoljan njime“; izgovara se nakon spominjanja ashaba Poslanika صلى الله عليه وسلم. Za ženu radija llahu ’anha (رضي الله عنها), za dvoje radija llahu ’anhuma (رضي الله عنهما), za više njih radija llahu ’anhum (رضي الله عنهم).
- عليه السلام ’alaihi s-salam (alejhis-selam) (عليه السلام)
- „Neka je mir na njemu“; izgovara se nakon spominjanja ostalih vjerovjesnika i meleka. Za dvojicu ’alaihima s-salam (عليهما السلام), za više njih ’alaihimu s-salam (عليهم السلام).
- رحمه الله rahimahu llah (rahimehullah) (رحمه الله)
- „Allah mu se smilovao“; izgovara se nakon spominjanja umrlih učenjaka i drugih muslimana. Za dvojicu rahimahuma llah (رحمهما الله), za više njih rahimahumu llah (رحمهم الله).
- سبحانه وتعالى subhanahu va-ta’ala (subhanehu ve te’ala) (سبحانه وتعالى)
- „Slavljen je On i Uzvišen“; izgovara se nakon spominjanja Allaha.
- عز وجل ’azza va-džall (azze ve dželle) (عز وجل)
- „Silni je On i Veličanstveni“; izgovara se nakon spominjanja Allaha.
- جل جلاله džalla džalaluhu (dželle dželaluhu) (جل جلاله)
- „Uzvišena je Njegova veličina“; izgovara se nakon spominjanja Allaha.