ibnu-musafir.com

Registri

Pojmovnik islamskih termina

Ovaj pojmovnik sabira termine iz bosanskog cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu. Objašnjenja su unutar stručnih oblasti poredana abecedno i služe kao prva orijentacija. Trenutno pojmovnik obuhvata 82 termina. Klikom na lupu pored termina web-stranica se pretražuje po tom terminu.

’akidah (العَقِيدَةُ)
Islamsko učenje vjerovanja.
alihah (آلِهَةٌ)
Množina od ilah; „oni koji su dostojni obožavanja“, odnosno obožavana navodna božanstva.
andad (أَنْدَادٌ)
Množina od nidd; navodno jednaki ili ravni uz Allaha.
al-asma’u va-s-sifat (الأَسْمَاءُ وَالصِّفَاتُ)
Allahova jednoća u Njegovim imenima i svojstvima – treća kategorija tauhida.
aulija’ (أَوْلِيَاءُ)
Množina od waliyy.
bid’ah / mubtadi’ (بِدْعَةٌ / مُبْتَدِعٌ)
Novotarija u vjeri koja nema osnove u islamu; onaj ko je zastupa naziva se mubtadi’.
dadždžal (Dedžal) (الدَّجَّالُ)
Lažni vjerovjesnik koji će se, prema islamskim izvorima, predstavljati kao Mesih koji se vraća.
din (الدِّينُ)
Religija.
džahl / džahil (الجَهْلُ / جَاهِلٌ)
Džahl znači neznanje, džahil neuku osobu. Pojam može označavati puki nedostatak znanja, a u nekim kontekstima i nepromišljeno ponašanje ili predislamsko neznanje.
hanifijjah / millatu Ibrahim (الحَنِيفِيَّةُ / مِلَّةُ إِبْرَاهِيمَ)
Čisti, izvorni monoteizam Abrahama (Ibrahima); „Ibrahimova vjera“. Ljudi koji su u predislamsko doba slijedili preostali Ibrahimov monoteizam nazivaju se hunafa’.
’ibadah (ibadet) (العِبَادَةُ)
Obožavanje, ibadet; jezički srodno s riječju ’abd (rob).
ihlas (الإِخْلَاصُ)
Pročišćavanje obožavanja, isključivo za Allaha – suštinsko značenje riječi „islam“. Pojam opisuje pročišćavanje vjere, obreda i ibadeta od svakog oblika širka.
ilah (إِلَٰهٌ)
„Onaj koji je dostojan obožavanja“ – ključni pojam svjedočenja vjere, koji nije istoznačan sa „Stvoritelj“. Množina glasi alihah. Svjedočenje vjere poriče svaku neopravdano prisvojenu dostojnost obožavanja osim Allahove.
iman (الإِيمَانُ)
Unutrašnje vjerovanje skriveno u srcu, zajedno sa svim s njim povezanim unutrašnjim i vanjskim djelima i riječima; povećava se dobrim, a smanjuje lošim djelima.
islam (الإِسْلَامُ)
Ovdje u užem smislu: vanjski dio vjere, vidljiv kroz svjedočenje vjere – za razliku od unutrašnjeg imana. Jezički je islam povezan s glagolom aslama i označava potpunu predanost Allahu.
kafir (mn. kuffar) (كَافِرٌ / كُفَّارٌ)
Nevjernik, odnosno nemusliman; osoba kojoj se pripisuje kufr. Pod tim se ne misli na puko vjerovanje ili nevjerovanje u općem smislu, nego na cjelinu unutrašnjeg vjerovanja, riječi i djela, objašnjenu kod pojma iman. Da li se to odnosi na određenu osobu zavisi od uslova i okolnosti, i o tome se ne smije prenagljeno odlučivati.
kufr (الكُفْرُ)
Obično se prevodi kao „nevjerstvo“, ali se ne može svesti na puko nepoznavanje ili nevjerovanje. Činiti kufr prema nečemu jezički znači to potpuno poreći i toga se odreći.
kufr akbar / kufr asgar (الكُفْرُ الأَكْبَرُ / الكُفْرُ الأَصْغَرُ)
Veliki kufr, koji osobu izvodi iz islama, za razliku od malog kufra, koji ostaje težak grijeh, a ne izvodi iz islama.
mavani’u t-takfir (مَوَانِعُ التَّكْفِيرِ)
Prepreke koje mogu spriječiti primjenu takfira na određenu osobu. Zato treba razlikovati opću ocjenu neke izjave ili djela od suda o konkretnoj osobi.
munafik (mn. munafikun) (مُنَافِقٌ / مُنَافِقُونَ)
Licemjer; izvana musliman, bez odgovarajućeg unutrašnjeg imana.
mušrik (mn. mušrikun) (مُشْرِكٌ / مُشْرِكُونَ)
Politeista, doslovno „onaj koji pridružuje“. Riječ je aktivni particip glagola ašraka; prema tome označava onoga ko čini širk.
muvahhid (مُوَحِّدٌ)
Osoba koja ostvaruje tauhid; doslovno „onaj koji čini jednim“, dakle monoteista koji Allahu ništa ne pridružuje ni u obožavanju ni u drugim pitanjima.
nidd (نِدٌّ)
Navodno jednak ili ravan koji se pripisuje Allahu; množina: andad.
rabb (رَبٌّ)
Gospodar, Stvoritelj, Održavatelj i Opskrbitelj.
rububijjah (الرُّبُوبِيَّةُ)
Allahova jednoća kao Stvoritelja, Održavatelja i Opskrbitelja – prva od tri kategorije tauhida.
šafa’ah (الشَّفَاعَةُ)
Zauzimanje; glavna teorija kojom se opravdavao predislamski arapski širk.
šahadah (šehadet) (الشَّهَادَةُ)
Svjedočenje vjere – la ilaha illa-llah („Nema nikoga dostojnog obožavanja osim Allaha“) –; od glagola šahida („svjedočiti“). Izgovaranje dvaju dijelova svjedočenja vjere kojim se prihvata islam.
širk (الشِّرْكُ)
Politeizam, pridruživanje; pripisivanje obožavanja ili božanskih svojstava nekom biću uz Allaha. Suprotnost tauhidu. U arapskim kur’anskim mjestima za to stoje, naprimjer, glagolski oblici ašraka odnosno yušraka.
širk akbar / širk asgar (الشِّرْكُ الأَكْبَرُ / الشِّرْكُ الأَصْغَرُ)
Veliki, stvarni politeizam (širk akbar), koji islam osobe iz temelja poništava, za razliku od malog širka (širk asgar), koji ne predstavlja stvarni politeizam.
tagut (الطَّاغُوتُ)
Sve čemu se uz Allaha čini ibadet ili koga se bezuvjetno sluša (kumiri, tirani).
takfir (tekfir) (التَّكْفِيرُ)
Sud da je neka osoba kafir (nemusliman).
taubah (tevba) (التَّوْبَةُ)
Pokajanje i povratak od grijeha općenito; u slučaju širka jedini put povratka u islam.
tauhid (tevhid) (التَّوْحِيدُ)
Islamski monoteizam; učenje o jednoći Boga: činiti Allaha „Jednim“ u stvaranju, imenima i svojstvima te obožavanju. Tauhid je jezički glagolska imenica od „učiniti jednim“.
uluhijjah (الأُلُوهِيَّةُ)
Allahova jednoća u obožavanju (naziva se i tauhidu l-’ibadah) – druga kategorija tauhida.
al-’uzru bi-l-džahl (العُذْرُ بِالْجَهْلِ)
Opravdanje zbog neznanja – opravdano načelo islamske teologije i u određenim oblastima zaštita od takfira, ali se ne primjenjuje općenito i neograničeno.
waliyy (وَلِيٌّ)
Bliska osoba, saveznik ili zaštitnik; zavisno od konteksta, riječ može označavati i kumire koje ljudi dozivaju kao zaštitničke sile. Množina: aulija’.
ajah (ajet) (آيَةٌ)
Kur’anski ajet; doslovno i „znak“. Množina: ajat.
ajat (آيَاتٌ)
Množina od ajah; vidi tamo.
ismu l-fa’il (اسْمُ الفَاعِلِ)
Aktivni particip u arapskoj gramatici: oblik riječi koji označava osobu ili stvar koja vrši radnju glagola; naprimjer mušrik od ašraka.
kira’at (kiraeti) (القِرَاءَاتُ)
Preneseni načini učenja Kur’ana. Nisu različita izdanja Kur’ana, nego se uglavnom odnose na vokalizaciju i dijelom mogu obuhvatati više međusobno usklađenih značenja.
Kur’an (القُرْآنُ)
Allahova objava vjerovjesniku Muhammedu.
masdar (مَصْدَرٌ)
Glagolska imenica u arapskoj gramatici: imenica izvedena iz glagola koja izražava njegovo značenje bez naznake određenog vremena; naprimjer tauhid od „učiniti jednim“.
mufassir (mn. mufassirun) (مُفَسِّرٌ / مُفَسِّرُونَ)
Učenjak koji tumači Kur’an, dakle učenjak tafsira.
surah (sura) (سُورَةٌ)
Poglavlje Kur’ana koje se sastoji od pojedinačnih ajat.
tafsir (tefsir) (التَّفْسِيرُ)
Nauka o tumačenju Kur’ana, odnosno samo tumačenje nekog kur’anskog ajeta.
asar (الأَثَرُ)
Predaja, posebno od ranih generacija. U ranoj upotrebi riječ se mogla u velikoj mjeri preklapati s pojmom hadis; kasnije se često koristila za predaje koje nisu neposredno od Poslanika.
da’if (ضَعِيفٌ)
„Slab“; oznaka za predaju koja ne ispunjava uslove da bude ocijenjena kao hasan ili sahih.
al-džarhu va-t-ta’dil / ’ilmu r-ridžal (الجَرْحُ وَالتَّعْدِيلُ / عِلْمُ الرِّجَالِ)
Nauka o ocjenjivanju prenosilaca hadisa s obzirom na njihovu vjerodostojnost i pouzdanost.
hadis / isnad (الحَدِيثُ / الإِسْنَادُ)
Predaja od Poslanika, odnosno njen lanac prenosilaca, središnje sredstvo provjere u islamskoj nauci o hadisu. U ranom periodu riječ hadis se dijelom koristila šire i mogla je označavati i predaje narednih generacija; vidi i sunnah i asar.
hasan (حَسَنٌ)
„Dobar“; oznaka za prihvatljivu predaju čiji prenosioci i lanac ne dostižu najviši stepen, sahih.
musnad (Musned) (مُسْنَدٌ)
Hadisko djelo čije su predaje u pravilu poredane prema pojedinom ashabu Poslanika.
rivajah (rivajet) (رِوَايَةٌ)
Predaja, odnosno prenošenje nekog teksta ili izjave putem prenosilaca.
sahih (صَحِيحٌ)
„Vjerodostojan“, odnosno „zdrav“; najviša uobičajena ocjena predaje čiji lanac i prenosioci ispunjavaju priznate uslove.
sunan (Sunen) (السُّنَنُ)
Množina od sunnah; kao naslov djela obično hadiska zbirka poredana po pravnim poglavljima.
sunnah (Sunnet) (السُّنَّةُ)
Put i metoda Poslanika. U užem smislu obuhvata njegove prenesene riječi, djela i prešutna odobrenja i, uz Kur’an, primarni je izvor islamskog prava.
tavatur ma’navi (التَّوَاتُرُ المَعْنَوِيُّ)
Prenošenje zajedničkog značenja kroz toliko različitih puteva da je njegovo izmišljanje razumno isključeno; pri tome svaka pojedinačna predaja ne mora imati isti tekst.
idžma’ (الإِجْمَاعُ)
Konsenzus o nekom vjerskom pitanju. „Prešutni konsenzus“ naziva se idžma’ sukuti.
idžma’ sukuti (الإِجْمَاعُ السُّكُوتِيُّ)
„Prešutni konsenzus“: oblik idžma’a kod kojeg nije preneseno izričito suprotno mišljenje.
idžtihad (الاجْتِهَادُ)
Samostalno izvođenje vjerskopravnog propisa, prema najboljem znanju i savjesti, koje vrši za to osposobljen učenjak.
istigfar (الاسْتِغْفَارُ)
Traženje od Allaha da oprosti vlastite grijehe.
kijas (القِيَاسُ)
Analogno zaključivanje: sadržaj postojećeg teksta primjenjuje se na drugi slučaj jer se mjerodavni razlog podudara.
nass (النَّصُّ)
Nedvosmislen tekst vjerskog izvora, posebno kur’anskog ajeta ili hadisa.
ramadan (ramazan) (رَمَضَانُ)
Deveti mjesec islamskog lunarnog kalendara i mjesec obaveznog posta.
sudžud (السُّجُودُ)
Padanje ničice; u namazu položaj u kojem čelo, nos, ruke, koljena i nožni prsti dodiruju tlo.
šari’ah (šerijat) (الشَّرِيعَةُ)
Islamsko pravo.
takarrub (التَّقَرُّبُ)
Svjesno i namjerno približavanje Allahu ibadetom i dobrim djelima.
zakah (zekat) (الزَّكَاةُ)
Obavezno davanje iz određene imovine u korist za to predviđenih primalaca; jedna od temeljnih vjerskih dužnosti.
ahlu s-sunnati va-l-džama’ah (أَهْلُ السُّنَّةِ وَالجَمَاعَةِ)
„Sljedbenici Sunneta i zajednice“: naziv za one koji se ravnaju prema prenesenom Sunnetu Poslanika i čuvaju temeljno učenje vjerovanja kao zajedničko naslijeđe ranih generacija.
džahmijjah (الجَهْمِيَّةُ)
Rani zabludjeli teološki pravac, odnosno sekta, nazvan po Džahmu ibn Safvanu. Negirao je Allahova svojstva – poput govora, milosti, ljubavi, znanja i mudrosti – i zato je zastupao i stvorenost Kur’ana.
havaridž (haridžije) (الخَوَارِجُ)
Rana islamska sekta koja je muslimane već zbog velikih grijeha takfirom isključivala iz islama – historijski primjer pretjerivanja (guluvv) u takfiru.
mu’tazilah (المُعْتَزِلَةُ)
Rani zabludjeli teološki pravac, odnosno sekta, koja je vlastiti razum uzdigla na najviše mjerilo. Odbacivala je tekstove koji su protivrječili njenim filozofskim učenjima ili ih je nedopušteno preinačavala; među njena središnja učenja spadala je i tvrdnja da je Kur’an stvoren.
atba’u t-tabi’in (tebe-tabiini) (أَتْبَاعُ التَّابِعِينَ)
Treća generacija nakon sahabah, koja je uslijedila nakon tabi’un.
džahilijjah (الجَاهِلِيَّةُ)
Doba neznanja prije slanja vjerovjesnika Muhammeda صلى الله عليه وسلم; preneseno i za ponašanje koje odgovara tom dobu.
fatrah (الفَتْرَةُ)
Period između vjerovjesnika u kojem njihova poruka više gotovo nije bila raširena. Izraz je relativan: pojedini ljudi su ipak mogli poznavati osnovu tauhida.
hidžrah (Hidžra) (الهِجْرَةُ)
Iseljenje radi vjere; u užem historijskom smislu Poslanikovo iseljenje iz Meke u Medinu.
hunafa’ (الحُنَفَاءُ)
Množina od hanif; ljudi koji su u predislamsko doba odbacivali obožavanje kumira i slijedili neiskvarene ostatke Ibrahimove vjere.
muta’ahhirun (المُتَأَخِّرُونَ)
Kasniji učenjaci islamske historije, za razliku od ranih generacija salafa.
sahabah / tabi’un (ashabi / tabiini) (الصَّحَابَةُ / التَّابِعُونَ)
Ashabi Poslanika (sahabah) i generacija koja je uslijedila nakon njih (tabi’un), koja je još bila savremenik ashaba. Nakon tabi’un dolaze atba’u t-tabi’in; ove tri rane generacije imaju poseban položaj u teologiji i predaji.
salaf (selef) (السَّلَفُ)
Rane, ispravne generacije – a posebno njihovi učenjaci.
da’vah (الدَّعْوَةُ)
Pozivanje u islam.
fitnah (mn. fitan) (فِتْنَةٌ / فِتَنٌ)
Iskušenje, kušnja ili provjera; zavisno od konteksta iskušenje dobrim ili lošim, ali i vjerski ili društveni nemir.
ummah (ummet) (الأُمَّةُ)
Zajednica svih muslimana.