Predislamski idolopoklonici vjerovali su u jedinog Stvoritelja

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Kao što je već spomenuto, islamski izvori – počevši, naravno, od samog Kur’ana – jasno pokazuju da su predislamski arapski idolopoklonici bili uvjereni u postojanje Allaha kao jedinog Stvoritelja svega postojećeg.

U ovom će poglavlju biti navedeno više primjera takvih mjesta u Kur’anu. Uz to će se, na osnovu tumačenja koja su upravo za te ajete dali najraniji muslimanski učenjaci, pokazati da su muslimani od samog početka te tekstove razumijevali jedino na ovaj način. Za rane muslimane bilo je samo po sebi razumljivo da su arapski mušrici/idolopoklonici znali za postojanje jedinog Stvoritelja. Razumjeli su da im Kur’an prigovara upravo zbog toga što su, uprkos tom znanju, obožavali druge uz Njega.

Kur’anski ajet: „Zar je on obožavane sveo na jednog jedinog obožavanog?“

U Kur’anu, u suri Sad, stoji:

Taberi daje sljedeće objašnjenje ovog ajeta:

يَقُولُ: وَقَالَ هَؤُلَاءِ الْكَافِرُونَ الَّذِينَ قَالُوا: مُحَمَّدٌ سَاحِرٌ كَذَّابٌ: أَجْعَلَ مُحَمَّدٌ الْمَعْبُودَاتِ كُلَّهَا وَاحِدًا، يَسْمَعُ دُعَاءَنَا جَمِيعَنَا، وَيَعْلَمُ عِبَادَةَ كُلِّ عَابِدٍ عَبَدَهُ مِنَّا {إِنَّ هَذَا لَشَيْءٌ عُجَابٌ} [ص: 5] أَيْ إِنَّ هَذَا لَشَيْءٌ عَجِيبٌ ...

Tako su kafiri, koji su tvrdili da je Muhammed čarobnjak i lažov, rekli: „Zar je Muhammed obožavane (al-ma’budat) sveo na jednog jedinog koji čuje sve naše dove i zna kako Ga svako od nas obožava?! Zaista, ovo je veoma čudna stvar.“ …

Objašnjavajući riječ „obožavane“, Taberi nije upotrijebio riječ alihah – riječ oko koje je zbog danas raširenog neznanja nastala velika zabuna. Naprotiv, upotrijebio je jasan i nedvosmislen termin ma’budat.

Krajem 3. stoljeća po Hidžri Taberi je značenje ovih kur’anskih riječi objasnio upravo u prethodno spomenutom smislu. To nesumnjivo pokazuje da se riječ alihah u Kur’anu mora razumjeti u značenju „predmeti obožavanja“, a ne u značenju „stvoritelj“ ili nečega sličnog.

Svako ko pažljivo čita Kur’an morao bi znati da se termin ilah ne može razumjeti u značenju „stvoritelj“. Stoga je veoma zapanjujuće da su ljudi koji su smatrani velikim učenjacima, pa su se čak bavili i tumačenjem Kur’ana, stoljećima ustrajavali u pogrešnom shvatanju.

Kada je riječ, naprimjer, o spomenutom ajetu, čovjek bi se mogao zapitati kako su takvi pojedinci mogli jednostavno previdjeti poruku sadržanu u njemu. Uostalom, jasno je da su idolopoklonici mislili: „Želi li Muhammed naše obožavane svesti na jednog jedinog obožavanog?“ Svakom čitaocu Kur’ana trebalo bi biti očito da se ovaj odlomak nikako ne može odnositi na to da Muhammed navodno svodi više stvoritelja na jednog stvoritelja. To ne bi imalo nikakvog smisla.

Neko ko nije upoznat s ranim tumačenjima Kur’ana mogao bi pretpostaviti da je ovo samo pojedinačna izjava. Međutim, to bi bila teška zabluda. Naprotiv, radi se o stavu oko kojeg postoji konsenzus i koji se samo u ovom Taberijevom djelu navodi više puta i prenosi od još ranijih učenjaka tefsira. Osim toga, nalazi se i u brojnim drugim ranim djelima islamske predaje.

U nastavku će stoga kao primjeri biti navedeni dodatni tekstovi.

Poziv vjerovjesnika i odgovor njihovih naroda

U Kur’anu se više puta navode sljedeće riječi koje su vjerovjesnici عليهم السلام upućivali svojim narodima. Ponavljaju se doslovno na raznim mjestima – često više puta unutar iste sure, posebno u suri El-A’raf:

Ovdje se ponovo koristi riječ ilah. Međutim, iz odgovora tih naroda na ovaj poziv sasvim jasno proizlazi da su ga razumjeli kao poziv na isključivo obožavanje Stvoritelja, zbog čega su ga često odbijali.

Naprimjer, odgovor naroda Ad upućen njihovom vjerovjesniku Hudu عليه السلام bio je:

Jasno su i nedvosmisleno razumjeli da se poziv odnosi na monoteizam u obožavanju i da riječ ilah znači „predmet obožavanja“, a ne „stvoritelj“. To je zato što su od rođenja znali za jednoću Stvoritelja u pitanjima stvaranja, opskrbe i sličnog.

Taberi to potvrđuje s krajnjom jasnoćom kada ovaj ajet objašnjava ovako:

يَقُولُ تَعَالَى ذِكْرُهُ: قَالَتْ عَادٌ لِهُودٍ: أَجِئْتَنَا تَتَوَعَّدَنَا بِالْعِقَابِ مِنَ اللَّهِ عَلَى مَا نَحْنُ عَلَيْهِ مِنَ الدِّينِ كَيْ نَعْبُدَ اللَّهَ وَحْدَهُ وَنَدِينَ لَهُ بِالطَّاعَةِ خَالِصًا وَنَهْجُرَ عِبَادَةَ الْآلِهَةِ وَالْأَصْنَامِ الَّتِي كَانَ آبَاؤُنَا يَعْبُدُونَهَا وَنَتَبَرَّأَ مِنْهَا؟

Uzvišeni kaže da je narod Ad rekao vjerovjesniku Hudu: „Zar si nam došao prijeteći nam Allahovom kaznom zbog naše vjere, kako bismo obožavali jedino Allaha i bili pokorni jedino Njemu, nikome drugom, u potpunoj predanosti?! I kako bismo napustili obožavanje naših alihah i kumira koje su obožavali naši preci te ih se odrekli?!“

Taberi, učenjak tefsira, ponovo izuzetno jasno objašnjava da su idolopoklonici jednog ranijeg naroda spomenutog u Kur’anu doista znali za Allaha kao jedinog Stvoritelja te da su Ga obožavali. Međutim, pridruživali su Mu druge u obožavanju i pokornosti.

Ajet: „Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!“

Kao još jedan primjer može se navesti sljedeći ajet iz sure El-Bekare. U njemu stoji:

Ibn Ebi Hatim – a isto tako i Taberi – u svom tefsiru ovog ajeta prenosi sljedeće riječi Poslanikovog ashaba Ibn Abbasa رضي الله عنهما:

عَنِ ابْنِ عَبَّاسٍ: {فَلا تَجْعَلُوا لِلَّهِ أَنْدَادًا وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ} [البقرة: 22] أَيْ لَا تُشْرِكُوا بِاللَّهِ غَيْرَهُ مِنَ الأَنْدَادِ الَّتِي لَا تَنْفَعُ وَلا تَضُرُّ، وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ أَنَّهُ لَا رَبَّ لَكُمْ يَرْزُقُكُمْ غَيْرُهُ، وَقَدْ عَلِمْتُمُ الَّذِي يَدْعُوكُمْ إِلَيْهِ الرَّسُولُ مِنْ تَوْحِيدِهِ هُوَ الْحَقُّ لَا يُشَكُّ فِيهِ.

„Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim.“ To znači: ne pridružujte Allahu ništa od onih (navodnih) ravnih koji ne mogu donijeti ni korist ni štetu, a vi znate da osim Njega nemate Gospodara koji vas opskrbljuje i znate da je ono u šta vas Poslanik poziva – tevhid Allaha – istina u koju nema sumnje.

Već su ove riječi same po sebi dovoljne da se u potpunosti pobiju zbrkane predstave o značenju riječi ilah i islamskog svjedočenja vjere koje danas prevladavaju širom svijeta. Također treba uzeti u obzir da su ovo prenesene riječi veoma poznatog Poslanikovog ashaba, koji je uz to bio jedan od najznačajnijih učenjaka u islamu.

Isto vrijedi i za sljedeće riječi Katade, koje Ibn Ebi Hatim prenosi u svom tefsiru istog kur’anskog ajeta:

عَنْ قَتَادَةَ: {فَلا تَجْعَلُوا لِلَّهِ أَنْدَادًا وَأَنْتُمْ تَعْلَمُونَ} أَنَّ اللَّهَ خَلَقَكُمْ وَخَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضَ، ثُمَّ أَنْتُمْ تَجْعَلُونَ لَهُ أَنْدَادًا.

„Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim“ – to jest, znate da je Allah stvorio vas, kao i nebesa i Zemlju, a vi Mu ipak druge činite ravnim!

Prethodnim je citatima jasno i neosporno utvrđeno da su idolopoklonici u vrijeme objave islama vjerovali u Stvoritelja, Onoga koji daje život i Opskrbitelja, ali su Mu pridruživali druge u obožavanju, predanosti i pokornosti.

Mušrici iz Meke vjerovali su u jedinog Stvoritelja i nisu Mu pripisivali nikakvog sudruga kao Stvoritelju i Onome koji daje život.

Stoga njihov problem sa svjedočenjem vjere nije mogao biti u priznavanju Allaha سبحانه وتعالى kao jedinog Stvoritelja. Naprotiv, oni su – za razliku od mnogih ljudi danas koji ispovijedaju islam (!) – veoma dobro razumjeli značenje svjedočenja vjere, a time i suštinsku poruku islama koja im je bila upućena.

I upravo zato što su to značenje tako jasno razumjeli, odbacili su islam. Znali su da ih Poslanik صلى الله عليه وسلم prvenstveno ne poziva da priznaju jedinog Stvoritelja, nego da jedino Njega obožavaju! Taj posljednji zahtjev nisu bili spremni prihvatiti. Upravo je to bio njihov temeljni problem.

Ajet: „Načini nam predmet obožavanja (ilah) kao što oni imaju predmete obožavanja (alihah)“

Još jedan primjer onoga što je rečeno jeste kur’ansko kazivanje o tome kako je Musa عليه السلام sa svojim narodom prošao pored jednog idolopokloničkog naroda, pa su neki iz njegovog naroda rekli:

Riječ ilah ovdje nikako ne može značiti „Stvoritelj“. Kada bi to bio slučaj, značenje ajeta bilo bi: „Načini nam stvoritelja, kao što oni imaju više stvoritelja.“

Naprotiv, mora značiti: „Načini nam predmet obožavanja, kao što oni imaju više predmeta obožavanja.“

Ajet: A da ih upitaš: „Ko je nebesa i Zemlju stvorio …“

Još jedan važan kur’anski tekst u ovom kontekstu jeste sljedeći izraz, koji se u sličnom obliku više puta ponavlja u Kur’anu:

U ovom i mnogim drugim kur’anskim ajetima, kao što je već spomenuto, rana tumačenja Kur’ana pružaju jasno objašnjenje riječi ilah, a time i islamskog svjedočenja vjere.

Prema ovim objašnjenjima ranih tumača Kur’ana – poput Taberija i Ibn Ebi Hatima, kao i još ranijih učenjaka koje njih dvojica citiraju – posljednji dio ovog ajeta može se opisati ovako: „Zašto se onda ovi idolopoklonici okreću od Allaha i od toga da obožavaju jedino Njega?“

U tefsiru gotovo istovjetnog ajeta 43:87, rani mufessir/tumač Kur’ana Mukatil ibn Sulejman⁴⁶,

koji se ubraja među takozvane atba’u t-tabi’in⁴⁷, ovu misao krajnje jasno izražava riječima:

قال الله تعالى لنبيِّه ﷺ قل لهم: {فَأَنَّى يُؤْفَكُونَ} يقول مِن أين يكذبون بأنَّه واحد لا شريك له، وأنتم مقرّون أنّ الله خالق الأشياء وخلقكم، ولم يشاركه أحد في ملكه فيما خلق؟ فكيف تعبدون غيره؟

Allah, Uzvišeni, rekao je Svom Vjerovjesniku صلى الله عليه وسلم: „Reci im: ‚Pa kuda se onda odmeću?‘, što znači:

‚Zašto poriču da je On Jedini i da nema sudruga?‘, dok potvrđujete da je Allah Stvoritelj svih stvari, da je i vas stvorio i da niko ne dijeli s Njim vlast nad onim što je stvorio?

Pa kako onda možete obožavati druge mimo Njega?“

Poređenje prethodno navedenih primjera s već razmotrenom današnjom stvarnošću jasno pokazuje koliko su mnogi ljudi stoljećima bili – i još uvijek jesu – udaljeni od ispravnog razumijevanja raznih temeljnih pitanja islama.

Svako ko čita komentare nekih učenjaka pod utjecajem filozofije uvidjet će da su u svojim objašnjenjima takvih izvornih tekstova iznosili zbunjujuće i protivrječne izjave.

Ipak, snažan utjecaj filozofije i dalje traje u cijelom islamskom svijetu, zbog čega se takva pogrešna shvatanja temelja vjere na većini univerziteta poučavaju kao standardno učenje.