Tvrdnja da je politeizam uvijek povezan s idejom drugog božanstva
Kao što je već objašnjeno, mnogi ljudi danas smatraju da svjedočenje vjere podrazumijeva samo vjerovanje u jedinog Stvoritelja. Iz tog razloga pojedinci s takvim stavom ne prepoznaju nikakav oblik politeizma u obožavanju. To otvara pitanje kakav onda značaj imaju obožavanje idolopoklonika, koje Kur’an tako često spominje, i predmeti njihovog obožavanja ako samo obožavanje nije problematično.
Neki to objašnjavaju tvrdeći da istinsko „obožavanje/ibadet“ postoji samo kada čovjek pripiše božanska svojstva „predmetu obožavanja“. Prema toj tvrdnji i shvatanju ljudi koji tako argumentiraju, sam čin obožavanja ne bi bio problem. Naprotiv, istinski problem predstavljala bi vjerovanja (i’tikadat, jednina: i’tikad) koja stoje iza tih djela i izjava.
Neki idu čak toliko daleko da tvrde kako, prema njihovom shvatanju, čovjek nešto obožava samo ako vjeruje da taj predmet obožavanja posjeduje potpunu nezavisnost i samodovoljnost (al-istiklal). Iz tog razloga takvi pojedinci – često iz sufijskog kruga – koriste navodni uslov istiklala kako bi branili sljedbenike raznih praksi obožavanja vezanih za grobove.
Prema ovom argumentu, ljudi koji se upuštaju u takve oblike veličanja mrtvih morali bi se smatrati muslimanima, budući da ne tvrde da ti umrli pojedinci svoja čudesna djela čine nezavisno (mustakill) od Stvoritelja. Prema tom shvatanju, oni svoja navodno čudesna djela čine samo s dopuštenjem Stvoritelja, što se ne bi smatralo problematičnim u islamskoj teologiji.
U raspravi o riječi ilah i istinskom značenju svjedočenja vjere mora se imati na umu sljedeće:
Temeljni sadržaj islama jeste isključivo obožavanje Stvoritelja i potpuno napuštanje obožavanja bilo koje druge stvari ili bića. Termin „obožavanje/’ibadah“ dosljedno se koristi u tekstovima objave kako bi se izrazilo upravo to. Čak i pri objašnjavanju temelja islama – kao što je već pokazano u poznatom hadisu o pet stubova i u brojnim drugim tekstovima – obožavanje se izričito spominje. Ti tekstovi jasno navode da islam zahtijeva suzdržavanje od obožavanja bilo čega osim Stvoritelja i da je to centralno značenje islama.
Koliko je onda apsurdna tvrdnja da čin obožavanja sam po sebi nije problem, nego da problem predstavljaju jedino vjerovanja koja stoje iza njega – takozvani i’tikad. To bi značilo da objava doslovno bezbroj puta osuđuje obožavanje idolopoklonika, dok se u stvarnosti navodno uopće ne radi o tom obožavanju, nego samo o vjerovanjima iza njega! Time se nameće neizbježno pitanje: zašto bi se neki termin uvijek iznova koristio ako se zapravo misli nešto sasvim drugo?
Naprimjer, zašto bi muslimani tokom svojih namaza najmanje 17 puta dnevno učili „Samo Tebe obožavamo“ u početnoj suri El-Fatiha, ako je navodno presudno vjerovanje? U tom bi slučaju moralo stajati: „Samo u Tebe jedinog vjerujemo.“
Čak i u ranije navedenom objašnjenju islama koje je dao sam Poslanik صلى الله عليه وسلم izričito stoji: „Islam je da obožavaš samo Allaha i da Mu ništa ne pridružuješ.“
Prema opisanom iskrivljenom gledištu, ova bi izjava prije morala glasiti: „Islam je da ne vjeruješ da Allah ima sina ili majku, ili da postoji iko ko je potpuno nezavisan (al-istiklal) od Njega.“ Isto tako, time se ne bi zabranjivalo pridruživanje drugih u obožavanju, nego upravo takva vjerovanja.
Sami činovi obožavanja kao takvi ne bi igrali nikakvu ulogu. Međutim, to se ne podudara s načinom izražavanja u islamskim tekstovima objave.
Isto bi se moglo reći za bezbrojna mjesta u islamskim izvornim tekstovima. I ovdje se, dakle, pokazuje nerješiva protivrječnost kod onih koji u osnovi poriču da politeizam može postojati u obožavanju.