Izjave učenjaka same po sebi nisu samostalan dokaz
Kao što je već pokazano pri objašnjenju pogrešne metode, nedopušteno je jasne kur’anske izjave tumačiti pomoću višeznačnih izjava iz tog istog teksta.
Još je teže kršenje prethodno opisanog pravila višeznačne izjave učenjaka tumačiti protivno jasnim kur’anskim tekstovima ili, što je još apsurdnije, protivno temeljnim načelima islama.
Izjave učenjaka same po sebi nikada ne mogu biti samostalan islamski dokaz. To znači da, prema islamskom učenju, nijedan učenjak nakon Poslanika صلى الله عليه وسلم nema ovlaštenje da sam od sebe iznese potpuno novi vjerski sadržaj i učini ga obavezujućim. Razlog je to što niko nakon Poslanika صلى الله عليه وسلم ne prima neposrednu objavu.
Ipak, izjave selefa, odnosno učenjaka iz ranog perioda islama, mogu imati određenu dokaznu snagu u pitanjima vjerovanja ili islamskog prava jer se te izjave izvorno oslanjaju na dokaz iz Kur’ana ili Sunneta. Na to je ukazano već na početku ove knjige. Posebno treba spomenuti izričito preneseni konsenzus selefa ili njihovo zajedničko odobravanje izjave nekog učenjaka koja je među njima postala poznata129.
To, međutim, nema nikakve veze sa slijepim slijeđenjem kasnijih učenjaka (al-muta’ahhirun) ili savremenih učenjaka (al-mu’asirun) samo uz obrazloženje da ti ljudi uživaju tako visok ugled i toliko su istaknuti da svaku kritiku njihovih izjava treba unaprijed odbaciti. Kao što je već spomenuto, takav pristup ne bi bio dopušten ni prema najranijim i najuglednijim muslimanskim učenjacima jer ni oni u svojim pojedinačnim mišljenjima i pravnim stavovima nisu bili sačuvani od greške. Stoga je još nerazumnije kasnijeg ili čak savremenog učenjaka teorijski ili praktično uzdizati na stepen nepogrešivosti.
Zapravo, pitanje koje je ovdje objašnjeno samo je po sebi razumljivo u islamu. Zbog toga su učenjaci još od ranih generacija islama naglašavali to načelo. Tako se od poznatih učenjaka poput Malika130, Šafije131, Ahmeda i mnogih drugih رحمهم الله često prenosi da su ljudima zabranjivali slijediti njihove izjave kada bi one jasno protivrječile tekstu iz Kur’ana ili Sunneta.
Napomene
- U islamskim naukama ovo se naziva prešutnim konsenzusom (al-idžma’u s-sukuti). ↩
Malik ibn Enes (93.–179. h.g. / 712.–796. n.e.) bio je ugledan učenjak po čijem se učenju kasnije razvila malikijska pravna škola. Malik je doživio približno 84 godine.
Njegovo do danas sačuvano djelo al-Muvatta’ smatra se jednim od najranijih djela iz oblasti prenošenja hadisa i zbog toga ima veliki značaj u nauci o hadisu. Malik stoga nije bio samo istaknut pravnik nego je dao i značajan doprinos prenošenju hadisa. ↩
- Muhammed ibn Idris Šafija (150.–204. h.g. / 767.–820. n.e.) također se ubraja među najistaknutije muslimanske učenjake ranog islamskog perioda. Šafija nije bio samo ugledan pravnik nego i učenjak hadisa. Po njegovom se učenju kasnije razvila šafijska pravna škola. ↩