Slijeđenje višeznačnih tekstova objave i izjava učenjaka

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Kao što je već spomenuto, temeljni problem za mnoge ljude leži u pogrešnom tumačenju višeznačnih tekstova (mutašabihat, jednina: mutašabih). Takvo tumačenje neminovno dovodi višeznačni tekst u sukob s drugim jasnim i izričitim odlomcima objave (muhkamat, jednina: muhkam).

Zanimljivo je da se upravo ovo pitanje izričito obrađuje u samom Kur’anu. U sedmom ajetu sure Ali Imran jasno se navodi da Kur’an sadrži i muhkamat i mutašabihat, to jest jasne i višeznačne ajete.

Riječ muhkam na arapskom znači „čvrsto utvrđen“, dok mutašabih znači „sličan“, što se u ovom kontekstu odnosi na nešto što je „nejasno odnosno nerazgovijetno u određenom pitanju i za određenu osobu“.

Arapi su riječ mutašabih razumijevali i upotrebljavali na taj način jer je slične stvari teško razlikovati, pa ih je lahko zamijeniti. Međutim, ako neko posjeduje odgovarajuće znanje, može ih tačno razlikovati jednu od druge.

Zbog toga učenjaci uvijek naglašavaju da takva nejasnoća nije uvijek prisutna kod svakoga. Što čovjek stekne više znanja i razumijevanja, to mu sve više višeznačnih tekstova (mutašabihat) postaje jasno (muhkamat) – posebno zato što uči pravilno tumačiti višeznačne tekstove, kao što će u nastavku biti podrobnije objašnjeno.

Ako tekst objave ima više mogućih značenja (mutašabih), mora se tumačiti prema jasnim tekstovima (muhkam) i u skladu s njima.

Iz tog se razloga ti muhkamat, odnosno čvrsto utvrđeni i jasni ajeti, nazivaju i „ummu l-kitab“. U doslovnom prijevodu arapska riječ umm znači „majka“ ili, u širem smislu, „izvor“, „uzrok“ ili „porijeklo“.

Ta veza u arapskom jeziku postoji zato što se sve u konačnici vraća svom porijeklu, kao što i dijete potječe od svoje majke. Zbog toga su učenjaci formulirali pravilo: „Mutašabihat se moraju vraćati na muhkamat“.

Zatim se u istom ajetu opisuju oni u čijim je srcima zastranjenost. To su ljudi koji svjesno i sa zlom namjerom višeznačna mjesta tumače na način koji je suprotan mnogim jasnim ajetima.

Buhari u svom djelu Sahih prenosi od Poslanikove supruge Aiše رضي الله عنها da je Poslanik صلى الله عليه وسلم proučio taj ajet i zatim joj rekao:

فَإِذَا رَأَيْتِ الَّذِينَ يَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ فَأُولَئِكِ الَّذِينَ سَمَّى اللَّهُ فَاحْذَرُوهُمْ

Ako vidiš one koji slijede ono što je u njemu mutašabih, onda su to oni koje je Allah spomenuo, zato ih se čuvajte.

U drugoj predaji tog hadisa, koju bilježi Muslim, nalazi se ista formulacija, ali je obraćanje u množini:

إِذَا رَأَيْتم الَّذِينَ ...

Ako vidite one …

Tako je Poslanik صلى الله عليه وسلم upozorio i svoju suprugu i cijelu zajednicu na one koji slijede višeznačne tekstove. Nalog da se takvih ljudi čuvaju očito je upućen svim muslimanima, zbog čega je obraćanje u drugoj predaji i formulirano u množini.

Nadalje, u vezi s prethodno spomenutim ajetom iz sure Ali Imran, prenosi se događaj koji veoma jasno prikazuje cijelo to pitanje.

Ibn Hišam u svojoj poznatoj biografiji Poslanika (sirah) prenosi sljedeće o delegaciji kršćana iz Nedžrana:

وَيَحْتَجّونَ فِي قَوْلِهِمْ (إنّهُ ثَالِثُ ثَلَاثَةٍ) بِقَوْلِ اللّهِ فَعَلْنَا ، وَأَمَرْنَا ، وَخَلَقْنَا ، وَقَضَيْنَا . فَيَقُولُونَ لَوْ كَانَ وَاحِدًا مَا قَالَ إلّا فَعَلْتُ وَقَضَيْت ، وَأَمَرْت ، وَخَلَقْت ؛ وَلَكِنّهُ هُوَ وَعِيسَى وَمَرْيَمُ.

… Svoju tvrdnju da je „Allah treći od trojice“ dokazivali su Allahovim riječima (u Kur’anu): „Mi smo učinili“, „Mi smo naredili“, „Mi smo stvorili“ i „Mi smo odredili“.

Time su mislili: „Da je On jedan, u svim bi tim slučajevima rekao samo ‚Ja‘. Međutim, riječ je o Njemu, Isau i Merjemi.“

Ibn Hišam ovdje objašnjava kako su ti kršćanski izaslanici dokazivali svoju tvrdnju pomoću višeznačnih kur’anskih tekstova. Prema njihovom zaključivanju, Allah سبحانه وتعالى o Sebi govori u množini, u čemu su željeli vidjeti potvrdu trojstva.

Međutim, arapska riječ „mi“ (nahnu) može imati dva značenja:

1. Neko ko govori o grupi ljudi kojoj i sam pripada – dakle, stvarna množina osoba.
2. Takozvana množina veličanstva (pluralis majestatis), pri kojem jedna osoba o sebi govori u množini. Takva se upotreba javlja i u drugim jezicima, a historijski se, naprimjer, koristila za vladare.

Riječ „mi“ stoga je mutašabih, odnosno višeznačna. Kao što se ovdje jasno vidi, ona je pri upotrebi u Kur’anu jasna čak i nekome ko posjeduje samo osnovno znanje o islamu, iako u samom jeziku ima dva različita značenja.

Čitalac Kur’ana dužan je ono što je višeznačno vraćati na ono što je jasno¹²⁷. Ako to ne učini, neizbježno će nastati ozbiljne protivrječnosti i potpuno pogrešni zaključci.

U vezi s prethodno spomenutim primjerom riječi „mi“, u Kur’anu, naprimjer, stoji ajet koji bi gotovo svaki musliman trebao poznavati:

Nadalje, u Kur’anu postoje bezbrojna mjesta koja to značenje izričito i nedvosmisleno iskazuju. Problem tih kršćanskih izaslanika nije bio u tome što uopće nisu poznavali te ajete. Isključeno je da nikada nisu čuli kako Kur’an odbacuje trojstvo i da im tokom rasprava o islamu nije prenesen nijedan tekst o tome.

Najkasnije u razgovorima koje opisuje Ibn Hišam trebali su, s obzirom na jasnoću pitanja, odmah popustiti. Ipak, nerazumno su se držali svog pogrešnog tumačenja kako ne bi morali napustiti vlastitu argumentaciju. Upravo su takav pristup primjenjivale i mnoge sekte u ranoj islamskoj historiji.

Ista se pogrešna metoda vidi i u pitanju o kojem se raspravlja u ovoj knjizi: može li se čovjek uprkos prakticiranju politeizma nazvati muslimanom. Brojni jasni islamski tekstovi izričito odbacuju takvu mogućnost.

Kod muslimanskih učenjaka oduvijek važi teološko načelo da se višeznačna mjesta nikada ne smiju tumačiti protivno čvrstim i nepokolebljivim načelima vjere, koja su poznata kao kullijjat. Kako onda to načelo ne bi važilo za sam temelj na kojem je izgrađena cijela vjera i oko kojeg se vrte svi njeni ostali propisi i pitanja?

Ko god pojedinačne tekstove uporno želi posmatrati izdvojeno i istrgnuti ih iz konteksta, uvijek će pronaći način da to učini – poput kršćanskih izaslanika ili raznih ranih islamskih sekti.

Među hiljadama predaja od Poslanika صلى الله عليه وسلم, naravno, nerijetko se mogu naći višeznačni tekstovi koji se mogu zloupotrijebiti u takve svrhe.

Rani muslimanski učenjaci potpuno su razumjeli temelj islama i njegova osnovna načela (kullijjat). Stoga im je bilo samo po sebi razumljivo da se takvi tekstovi uvijek moraju tumačiti u skladu s Kur’anom i Sunnetom. Kada bi višeznačni tekst imao značenje koje im nije bilo jasno, nastojali su ga protumačiti na različite načine, ali su svjesno izbjegavali ono tumačenje koje bi bilo protivno temelju vjere. Različita prenesena tumačenja nekih takvih tekstova veoma jasno pokazuju to nastojanje muslimanskih učenjaka.

Kako je vrijeme odmicalo, a neznanje o izvornim tekstovima raslo, među sljedbenicima islama sve su se češće javljale nejasnoće o njegovom temelju i osnovnim načelima. Zbog toga mnogi ljudi danas imaju poteškoća s ispravnim tumačenjem višeznačnih tekstova. Takve je tekstove teško tumačiti u skladu s temeljnim islamskim načelima ako se najprije ne razumiju sama ta načela.

U novije se vrijeme stanje razvilo dotle da čak i obrazovani ljudi iznose pojedinačne hadise kako bi poduprli pogrešnu tvrdnju da neuki politeista ipak može biti musliman. Takvi ljudi stavljaju po strani hiljade jasnih tekstova šerijata, a istovremeno javnosti taj postupak predstavljaju kao legitiman idžtihad, odnosno legitimno izvođenje pravnog zaključka ili pronalaženje pravnog rješenja.

A legitimno izvođenje pravnih zaključaka uopće je moguće samo u pitanjima za koja nema jasnog teksta! Upravo su zato u pitanjima u kojima je idžtihad zaista dopušten oduvijek postojali različiti rezultati, zbog čega su se učenjaci islamskog prava razilazili u mišljenju. Za razliku od razilaženja o pitanjima vjerovanja o kojima postoji konsenzus, takve razlike u idžtihadu ne smatraju se pokuđenima niti ih treba odbacivati.

Zbog toga su učenjaci formulirali jasno pravilo:

لا اجتهادَ مع النصّ

Nema idžtihada kada postoji jasan tekst¹²⁸.

Začuđujuće je da neki pojedinci koji se danas smatraju učenjacima upravo to pravilo stavljaju van snage u jasnim temeljnim pitanjima vjerovanja. Istovremeno isto to pravilo poučavaju u sporednim pitanjima nauka o hadisu i islamskog prava i odlučno zahtijevaju da se primjenjuje. To je sasvim očita protivrječnost.

Mnogi ljudi bez stručnog obrazovanja pak spremno prihvataju takve prividne argumente. Većini njih čini se potpuno nevažnim koliko je neka izjava apsurdna sve dok potječe od jednog od njihovih veoma cijenjenih učenjaka. Takvi ljudi praktično isključuju svaku mogućnost da ti učenjaci pogriješe. Iz toga nastaje kult ličnosti, kojem nema mjesta u islamu, jer je musliman dužan držati se jasnog teksta i nikako mu nije dopušteno dati prednost izjavi nekog učenjaka nad tim tekstom.

U sljedećem će se odjeljku, radi prikaza praktičnog značaja ovog pitanja, navesti nekoliko višeznačnih tekstova i tvrdnji kao primjeri. Na osnovu njih lahko se može zaključiti i o drugim sličnim slučajevima. Cilj pritom izričito nije navesti i razmotriti sve višeznačne tekstove ni svaki zamislivi prividni argument. To ionako ne bi bilo moguće jer se među brojnim predajama uvijek iznova mogu pronaći tekstovi koji se mogu istrgnuti iz konteksta.