Zašto je i kada neznanje o dijelovima objave opravdano
Ovdje će se podrobnije razmotriti konkretan slučaj u kojem je neznanje jasan osnov za opravdanje.
Izričito odbacivanje vjerodostojno potvrđenog sadržaja islamske objave, a naročito odbacivanje nekog dijela Kur’ana, u islamskoj se teologiji po konsenzusu učenjaka smatra kufrom.
Ipak, pod određenim se okolnostima može dogoditi da neko izričito porekne postojanje nekog kur’anskog ajeta ili njegov sadržaj jer uopće nije znao za taj ajet ili nije mogao steći pouzdano znanje o njegovoj vjerodostojnosti.
Takva osoba zapravo nikada nije odbacila tekst objave za koji je sa sigurnošću znala da je objava. Naprotiv, posumnjala je u taj tekst jer o njemu nije imala pouzdano znanje.
U takvoj je situaciji neznanje, dakle, jasna prepreka tekfiru. Takve se prepreke na arapskom nazivaju mavani’u t-takfir.
Iz prethodnog objašnjenja jasno je i da se kod spomenute osobe kufr zapravo nikada nije ni dogodio. Odbacivanje teksta objave može se svrstati u kufr tek kada se za konkretnu osobu sa sigurnošću utvrdi da je taj tekst svjesno odbacila i time zaista počinila kufr. Prepreka – u ovom slučaju neznanje o dotičnom tekstu – zapravo ne sprečava tekfir; ona, naprotiv, sprečava da sam kufr uopće nastane.
Isto vrijedi ako neko zbog opravdanog neznanja o nekom tekstu postupi suprotno njemu.
Naprimjer, ako neka osoba uopće nije znala za zabranu konzumiranja alkohola pa ga je popila, bila bi opravdana.
Jasno je da i to opravdanje zbog nepoznavanja tekstova objave ima svoju granicu. Islamski učenjaci nisu prihvatali takvo opravdanje kada je bila riječ o općepoznatim činjenicama s kojima bi svaki musliman u islamskom društvu bio upoznat još od djetinjstva.
Pravnici su, međutim, od tog pravila izuzimali druge osobe, poput onih koje su tek prešle na islam (hadisu ’ahdin bi-l-islam ili bi-l-kufr) ili došle iz krajeva u kojima je vladalo rašireno neznanje.