„Muslimanima se greške praštaju“

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Neki ljudi nastoje potkrijepiti pogrešnu ideju o politeističkom muslimanu tvrdeći da bi zajednici Muhammeda صلى الله عليه وسلم – to jest muslimanima – Allah سبحانه وتعالى oprostio sve njihove greške ako su to činili iz neznanja. U prilog toj tvrdnji navode sljedeći ajet:

Osim toga, u ovom se kontekstu navodi sljedeći hadis:

Ibn Abbas od Poslanika صلى الله عليه وسلم prenosi:

عَنْ ابْنِ عَبَّاسٍ، عَنْ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ: «إِنَّ اللَّهَ وَضَعَ عَنْ أُمَّتِي الْخَطَأَ وَالنِّسْيَانَ وَمَا اسْتُكْرِهُوا عَلَيْهِ»

Doista, Allah je mom ummetu oprostio grešku, zaborav i ono na šta je bio prisiljen.¹⁴²

Problem onoga ko tako dokazuje jeste to što ni sam ne razumije temeljna načela islama. Takav čovjek smatra da se izraz „ummet Muhammeda صلى الله عليه وسلم“ – koji se pojavljuje u kur’anskom ajetu i navedenom hadisu – odnosi na sve ljude koji se samo izjašnjavaju kao pripadnici te zajednice. Pritom mu je potpuno nevažno u kojoj mjeri i u kojem obliku ti takozvani „muslimani“ čine politeizam.

S islamskog stanovišta postavlja se pitanje: kako bi tim ljudima njihov širk mogao biti oprošten kada Kur’an izričito kaže da upravo taj širk neće oprostiti?

Takve zamisli snažno podsjećaju na ideju odabranog naroda u današnjem judaizmu. Ko se rodi s oznakom „musliman“ ili je ima upisanu u pasošu, automatski uživa povlasticu pripadnosti odabranoj grupi. Bez obzira na to šta čini, na kraju će ući u Džennet kao bolji ili lošiji pripadnik te odabrane grupe.

Ta je neobična ideja, naravno, apsurdna i potpuno strana islamu. To što se toliko ljudi koji se danas smatraju muslimanima – svjesno ili nesvjesno – drži te teorije tim više pokazuje koliko je među njima rašireno neznanje.

Zbog toga se ljudi s takvim načinom razmišljanja gotovo i ne trude da zasluže Džennet. Smatraju da im je mjesto u njemu već zagarantovano. Jedino je pitanje hoće li ući odmah ili će prethodno morati okajati još nekoliko grijeha. S islamskog stanovišta, takav pogled na život ima pogubne posljedice.

S obzirom na mnogobrojne već navedene dokaze, taj prividni argument ne zahtijeva daljnje objašnjenje. Ko posjeduje osnovno razumijevanje islama u osnovi ne može iznijeti takvu tvrdnju. Politeista nipošto nije pripadnik „ummeta Muhammeda صلى الله عليه وسلم“, pa se ti tekstovi uopće ne odnose na takve ljude.

Osim toga, musliman ne čini politeizam naprosto zbog zaborava ili obične greške. Takve su predstave apsurdne. Isto tako, čovjek prisiljen na „nevjerstvo“ ne može se izjednačiti s nekim ko dobrovoljno čini djela politeizma. To je samo po sebi razumljivo. O temi prisile uskoro će biti više riječi u posebnom odjeljku.