Protivrječan primjer
Neki ljudi određenim primjerom žele pokazati da su neki politeisti zapravo neuki muslimani. Međutim, ne shvataju da navedeni primjer pokazuje upravo suprotno od njihove tvrdnje. Zato ćemo taj primjer ovdje radi pojašnjenja navesti i ukratko razmotriti:
Čovjeka koji živi odvojeno od civilizacije obuzme tuga. Nema mogućnosti putovati te se na kraju obrati jedinom šejhu u selu. O njemu je čuo samo dobro, a svi potvrđuju da je učen čovjek.
Međutim, i taj je učenjak neuk te ga uputi da doziva umrle u pomoć kako bi oni otklonili uzroke njegove teške situacije. To obrazlaže izjavom koja se pripisuje Poslaniku صلى الله عليه وسلم, ali je ustvari izmišljena.
Čovjek zatim postupi prema toj uputi: doziva umrle i moli ih za spas, ozdravljenje i uklanjanje nevolje. Time od njih traži ono što može dati samo Allah i tako čini veliki širk, vjerujući da slijedi uputu Poslanika صلى الله عليه وسلم.
Moglo bi se, dakle, reći da taj čovjek nije htio ništa drugo nego pokoravati se Allahu i slijediti Njegovog Poslanika.
O tome treba reći sljedeće:
- Osoba u ovom hipotetskom primjeru sigurno ne poznaje značenje islamskog svjedočenja vjere. Taj čovjek time ne ispunjava uslov znanja i zato se nikako ne može smatrati muslimanom.
- Čovjek obožava nekoga mimo Allaha. Time je to pridruženo biće uzeo za ilah, pa se nikako ne može smatrati čovjekom koji je ostvario la ilaha illa-llah. On nije musliman ni muhlis, nije hanif i ne slijedi vjeru (millah) Ibrahima عليه السلام. Također nije ostvario načelo odbacivanja taguta.
- Osim toga, vjerovao je da mrtvi zaslužuju obožavanje i zato je od njih tražio ono što može podariti samo Stvoritelj.
- To što se taj čovjek ubraja među muslimane ne mijenja ništa od prethodno navedenog. Isto tako ni kod arapskih idolopoklonika nije ništa mijenjalo to što su sebe ubrajali među sljedbenike Ibrahima عليه السلام i njegova dina.
- To što je povjerovao u taj izmišljeni hadis samo potvrđuje već rečeno. Da je zaista poznavao temelj islama, bilo bi nezamislivo da taj temelj odbaci zbog neke potpuno suprotne tvrdnje.
U suprotnom bi bilo moguće da musliman povjeruje u bilo koju tvrdnju bez ikakvih posljedica. Primjer za to bio bi pokušaj da neko muslimana uvjeri u hadis koji navodno dokazuje da Allah سبحانه وتعالى ima sina.
Bi li bilo zamislivo da musliman povjeruje u takav hadis? Bismo li takvog čovjeka tek tako smatrali muslimanom samo zato što se izjašnjava kao musliman? Bismo li i ovdje rekli: „Taj je čovjek musliman jer je samo htio slijediti Poslanika صلى الله عليه وسلم“?
Bez sumnje bi svako odmah prigovorio da takav čovjek nikako nije mogao razumjeti islam. Isto bi se moralo reći i za osobu iz prethodnog primjera.
- Osim toga, taj je primjer daleko od današnje stvarnosti. Problem je u tome što sljedbenici tog zabludjelog mišljenja zapravo uopće nemaju u vidu takve pojedinačne, navodne izuzetke kakav je prikazan u spomenutom primjeru. Time postaje vidljiva i određena neiskrenost.
Takvi ljudi svoje zaključke ne primjenjuju samo na jedan takav krajnji slučaj nego ih prenose na sve ostale ljude. Čak bi i prema njihovom zabludjelom mišljenju bilo nedopušteno situaciju iz primjera izjednačiti sa situacijom ljudi koji Kur’an slušaju i čitaju danonoćno, a neki ga čak uče napamet, te kojima je pristup znanju u doba savremenih komunikacija znatno olakšan.