„Ni onaj ko čini širk pod prisilom nije mušrik“

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

U toj se tvrdnji poziva na stanje prisile, takozvani ikrah, kako bi se poduprlo vlastito mišljenje. Islamski izvori spominju načelo opravdanja zbog prisile, koje je zaista utemeljeno i važeće. Prema tom načelu, pod određenim okolnostima muslimanu je dopušteno da izgovori politeističke izjave, a da ih iznutra ne prihvata.

Tvrdnja glasi: „Ako mukrah/prisiljeni uprkos svom politeizmu ne postaje mušrik, to znači da se i neuki mušrik može smatrati muslimanom.“

Stvarna je situacija sljedeća: izvana se kod prisiljene osobe vidi da obožava nešto mimo Allaha, odriče se islama ili čini nešto slično.

Kada je riječ o izjavi kufra, u islamskom pravu se osoba u pravilu smatra nemuslimanom. Ne bi bilo dopušteno nagađati: „Ta je osoba izgovorila jasnu izjavu kufra, ali je možda u sebi ipak ostvarila iman.“

Među ranim muslimanima postojao je konsenzus o načelu povezanosti unutrašnjeg i vanjskog (at-talazumu baina z-zahiri va-l-batin). Kada bi se ta povezanost mogla proizvoljno razdvojiti, nijedan propis šerijata niti ijedna islamskopravna ocjena ne bi ostali na snazi. Kad god bi neko nešto izjavio, njegova bi se izjava mogla poništiti uz obrazloženje da u srcu možda vjeruje drukčije.

Do takvog je apsurdnog zaključka došlo samo nekoliko sekti iz ranog perioda islama, posebno džahmijjah. Podrobno razmatranje te grupe prevazišlo bi okvir i temu ove knjige. Ipak, treba napomenuti da ni ta zabludjela sekta nikada nije otišla toliko daleko da politeistu smatra muslimanom.

Posmatranjem historijskog razvoja postaje jasno da se pogrešna načela koja su postavile te sekte najčešće nisu provodila do krajnjih posljedica. I džahmijjah je ustuknula pred određenim zaključcima ili joj neki od njih možda nikada nisu ni pali na pamet.

Osim toga, džahmijjah ne bi opravdala čovjeka zbog nepoznavanja temelja islama, jer je upravo znanje za nju bilo odlučujući činilac koji čovjeka čini muslimanom.

Povezanost unutrašnjeg i vanjskog stoga je čvrsto utvrđeno načelo u islamskoj teologiji i pravu. Za ukidanje te povezanosti u posebnim slučajevima potreban je izričit dokaz iz islamskih izvora.

Jedna takva posebna situacija jeste ikrah. U tom se slučaju muslimanskom posmatraču nalaže da ne sudi prema onome što vidi izvana.

O tome u Kur’anu stoji:

Kada bi se čovjek i bez prisile mogao smatrati muslimanom uprkos jasnoj izjavi kufra ili širka, ovaj ajet ne bi imao nikakvog smisla. Da je tako, ne bi uopće bilo potrebe praviti izuzetak za ikrah.

U ovom se ajetu, dakle, izričito spominju i izuzetak ikraha i povezanost vanjskog i unutrašnjeg.