„Ako se kufr može opravdati neznanjem, onda isto mora važiti i za širk“
Drugi prividni argument polazi od činjenice da neznanje u nekim slučajevima zaista može biti razlog za opravdanje – naprimjer, kada čovjek odbaci kur’anski ajet zato što ga uopće nije poznavao.
Na to pogrešno razumijevanje već je dovoljno odgovoreno u jednom od prethodnih poglavlja. Ovdje se samo ponovo spominje jer se ta tvrdnja ponekad iznosi kako bi se ideja o „politeističkom muslimanu“ učinila mogućom.
Kao što je već podrobno objašnjeno, u ovom slučaju odbacivanja kur’anskog ajeta uopće ne dolazi do stvarnog kufra. Ako čovjek ne poznaje određeni kur’anski ajet, ne može se ni reći da ga je odbacio. Taj je čovjek zapravo osporio dotični tekst samo zato što nije pouzdano znao je li uopće riječ o tekstu objave.
Iz rečenog se vidi protivrječnost pitanja: „Ako čovjek može biti opravdan u kufru, zašto ne bi mogao biti opravdan i u širku?“
Ako čovjek izgovori ili u sebi vjeruje nešto što ga zaista čini nemuslimanom, poslije toga više nema ni prepreke tekfiru. Čovjek takvo stanje može poništiti samo tevbom, odnosno napuštanjem toga i iskrenim pokajanjem.
Kao što je već pokazano, kufr uopće ne nastaje ako čovjek, naprimjer, porekne tekst objave iz potpunog neznanja, izgovori izjavu nevjerstva u snu ili se nađe u sličnoj situaciji.
Takvi slučajevi ne mogu poslužiti kao dokaz da politeista zbog neznanja može postati monoteista. Kao što je u ovoj knjizi više puta objašnjeno, već samo čovjekovo nepoznavanje monoteizma onemogućava da se kod njega ostvari islam. Zato se politeista samo zbog svog neznanja ne može proglasiti monoteistom.