Ispravno i pogrešno razumijevanje prepreka tekfiru (mavani’u t-takfir)

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Nadovezujući se na prethodnu tvrdnju, u ovom će se odjeljku razmotriti prepreke tekfiru, jer danas među muslimanima vlada velika zbrka u vezi s tom temom.

Iz poglavlja o neopravdanom tekfiru već je jasno da prepreke tekfiru zapravo sprečavaju sam nastanak kufra. Naprimjer, zbog nepoznavanja nekog teksta uopće ne dolazi do njegova stvarnog odbacivanja.

Isto vrijedi i za slučajeve u kojima se uopće ne može govoriti o činu u pravom smislu, jer nije učinjen s potrebnom sviješću. Time se objašnjava i zašto islamsko pravo sljedećim osobama priznaje opravdanje za takve postupke ili izjave:

• Neuračunljiva osoba odnosno osoba s intelektualnim teškoćama
• Dijete
• Osoba koja spava
• Neko kome se omakne jezik
• Neko ko samo citira neku izjavu
• Neko ko uopće nije svjestan samog čina

S islamskopravnog stanovišta svim je tim osobama zajedničko jedno: ni na koji način nisu odgovorne za svoje izjave.

Prema šerijatu, izjave takvih osoba prosuđuju se kao da nikada nisu ni izrečene. Razlog je to što osoba:

• ili uopće nije namjeravala izgovoriti izjavu ili izvršiti čin, kao što je slučaj s osobom koja spava, nekim kome se omakne jezik i sličnim slučajevima;
• ili joj se namjera u pravnom smislu ne računa toliko da bi ta osoba za to mogla biti pozvana na odgovornost – kao kod djeteta ili neuračunljive osobe.

Bilo bi apsurdno tu situaciju primijeniti na ljude koji, potpuno odgovorni i pri punoj svijesti, obožavaju nešto mimo Allaha سبحانه وتعالى. Kao što je već objašnjeno, jezičko značenje širka je bez sumnje prisutno kod svakog politeiste.

Navedeni argument u konačnici znači da se na osnovu slučaja osobe koja nešto uopće nije namjeravala donosi zaključak o drugoj osobi koja isti čin vrši pri punoj svijesti!

To bi bilo kao reći: „Budna je osoba opravdana zato što je opravdana i osoba koja spava.“ To je očito apsurdno. Ova se stvar može dodatno pojasniti hadisom koji neki ljudi navode u prilog tom pogrešnom načinu dokazivanja.

... ثُمَّ قَالَ مِنْ شِدَّةِ الْفَرَحِ اللَّهُمَّ أَنْتَ عَبْدِي وَأَنَا رَبُّكَ، أَخْطَأَ مِنْ شِدَّةِ الْفَرَحِ

… Zatim je od silne radosti rekao: „O Allahu, Ti si moj rob, a ja sam Tvoj Gospodar.“ Pogriješio je od silne radosti.¹⁴⁴

Jasno je da osoba spomenuta u ovom hadisu tu izjavu zapravo uopće nije namjeravala izgovoriti.

Neki ljudi tvrde da bi, budući da je ta osoba opravdana za jasnu izjavu kufra, isto moralo važiti i za politeistu.

Kao što je već jasno, ta je tvrdnja krajnje apsurdna jer u osnovi kaže: „Ako je taj čovjek opravdan za nenamjernu izjavu, onda i drugi mogu biti opravdani za namjerne izjave.“

Prema toj tvrdnji, čovjek bi mogao biti opravdan čak i za potpuno istu rečenicu spomenutu u hadisu ako bi je izgovorio potpuno namjerno i s punim uvjerenjem!

Jednako je očit i slučaj pukog prenošenja izjava koje protivrječe islamu. Ako osoba samo citira takvu izjavu, ona joj se ne može pripisati kao vlastita izjava. U suprotnom nijedan musliman ne bi mogao čitati Kur’an jer se u njemu na više mjesta citiraju izjave idolopoklonika.

Jednako je očito da je opravdan i onaj ko ne poznaje stvarno stanje neke stvari pa je zato pogrešno procijeni. Naprimjer, ako slijepa osoba padne na sedždu ne znajući da se pred njom nalazi kumir, time očito ne izlazi iz islama.

Čovjek bi morao biti krajnje zbunjen da pomisli:

„Ova je slijepa osoba obožavala kumira uz Allaha, a ipak je opravdana. Dakle, činila je širk, ali joj je Allah taj širk ipak oprostio.“

Još bi groteskniji bio sljedeći zaključak:

„Stoga je i onaj ko zaista obožava kumira i to otvoreno priznaje također opravdan musliman ako je to činio iz neznanja.“

Time postaje jasno da teški nesporazumi i pogrešni zaključci nastaju kada ljudi ne razumiju ni najjednostavnije osnove takvih pitanja.