O daljnjoj podjeli tevhida na ar-rububijjah, al-uluhijjah i al-asma’u va-s-sifat
Kao što je već postalo jasno, poruka islama nije prvenstveno: „Postoji jedan Stvoritelj“, jer se to u to vrijeme uzimalo zdravo za gotovo. Iz tog se razloga kod naroda u prošlosti – kao i kod današnjih autohtonih naroda – gotovo uvijek nalazi ta temeljna pretpostavka.
Kur’an se stoga prvenstveno obraća ljudima koji, iako vjeruju u Stvoritelja, Njegovo pravo na obožavanje i pokornost dodjeljuju drugima. Zbog toga Kur’an u raspravi s idolopoklonicima uvijek iznova ukazuje na to da oni već priznaju jedinog Stvoritelja.
Pitanje koje se u Kur’anu uvijek iznova postavlja u suštini glasi: ako idolopoklonici znaju da je Allah njihov jedini Stvoritelj i da Mu ništa nije ravno, zašto Njega izjednačavaju s nekim Njegovim stvorenjima u pogledu obožavanja i pokornosti?
Ovo je jedno od centralnih pitanja koje Kur’an postavlja idolopoklonicima.
Ipak, islamsko svjedočenje vjere, naravno, implicitno zahtijeva i čvrsto uvjerenje u jednoću i jedinstvenost Stvoritelja i Njegovih apsolutnih svojstava.
Iz dosad rečenog vidimo da već u ajetima Kur’ana i u riječima najranijih učenjaka – još u vrijeme ashaba Poslanika – zapravo postoji podjela tevhida/monoteizma, koja se može opisati ovako:
- Jednoća Allaha u Njegovoj biti i Njegovom svojstvu Stvoritelja, Onoga koji daje život i Opskrbitelja (arap.: ar-rububijjah)
- Jednoća Allaha u Njegovim imenima i svojstvima (arap.: al-asma’u va-s-sifat)
- Jednoća Allaha u pogledu obožavanja koje Mu upućuju Njegova stvorenja (arap.: al-uluhijjah)
Kao što smo već vidjeli, mnogi ljudi u islamskom svijetu stoljećima su pogrešno shvatali stvarno značenje svjedočenja vjere. Vjerovali su da se ono odnosi jedino na prvi prethodno opisani dio tevhida. Prema ovom gledištu, svako ko ostvari taj dio smatra se monoteistom – nešto što se ne podudara sa stvarnim i autentičnim značenjem svjedočenja vjere.
Takvi ljudi stoga žustro odbacuju podjelu tevhida prema prethodno opisanom obrascu.
Ovo odbacivanje temelji se na pogrešnoj pretpostavci da se takva podjela može poništiti jednostavnim dovođenjem u pitanje ili odbacivanjem naziva njenih pojedinih dijelova.
U tom se smislu često čuje tvrdnja da podjela tevhida na ovaj način nije opravdana i da predstavlja nedopuštenu novotariju, tj. bid’at, navodno izmišljen tek nakon osmog stoljeća po islamskom kalendaru.
Međutim, kao što je već dovoljno pokazano na osnovu najranijih izvora islama, ovo je naivna zabluda. Stvarna podjela tevhida na te dijelove nužno proizlazi iz Kur’ana i jednoglasnih objašnjenja najranijih muslimanskih učenjaka. Ideja da bi se ova podjela mogla poništiti dovođenjem u pitanje naziva njenih pojedinih dijelova stoga je apsurdna i proizlazi iz očitog neznanja o islamskim izvornim tekstovima.
Imenovanje triju spomenutih dijelova stoga nije suštinsko pitanje. Kasniji su ga učenjaci uveli samo radi jasnijeg objašnjenja te podjele, a ne da bi izmislili nova značenja.
Osim toga, ne postoji samo jedan obavezujući naziv za pojedine oblike tevhida. Tevhid obožavanja stoga se naziva i „tauhidu l-uluhijjah“ i „tauhidu l-’ibadah“, jer su ti termini istoznačni. To se jasno vidi, naprimjer, iz Taberijevog prvog objašnjenja glagola ’abada na početku njegova tefsirskog djela.
Na osnovu ovog objašnjenja može se formulirati sljedeći sažetak:
U Kur’anu se tevhid u oblasti ar-rububijjah, koji su idolopoklonici u osnovi priznavali, koristi kao argument za tevhid u oblasti al-uluhijjah.
Kada je riječ o drugom obliku tevhida (tauhidu l-asma’i va-s-sifat) iz prethodno spomenute podjele, treba napomenuti da su mnoge rane islamske sekte unijele nova shvatanja u islam, posebno u oblasti Allahovih imena i svojstava. Iz tog su razloga rani islamski učenjaci oblast imena i svojstava izdvojili kao zasebnu kategoriju.
Tako podjela prema prethodno objašnjenom obrascu svakako nije bid’at (nedopuštena novotarija u islamu) ni iz ove perspektive, budući da je već nalazimo kod najranijih učenjaka islama.
Ovi nazivi služili su samo boljem pojašnjenju i zasebnom razmatranju novih pogrešnih vjerovanja. Stoga u njima u suštini nema ničega spornog sve dok se na takvim terminima ne grade pogrešni zaključci i načela.