Istinska poruka monoteizma u islamu i raširena zabluda o njenom značenju
Pri proučavanju Kur’ana postaje jasno da istinska poruka svih vjerovjesnika عليهم السلام – suprotno onome što bi mnogi koji ispovijedaju islam mogli pretpostaviti – nije bila spoznaja da postoji samo jedan Stvoritelj. Ogromna većina naroda kojima su vjerovjesnici عليه السلام slani već je itekako bila svjesna te činjenice. Čak su i oni koji su božanska svojstva pripisivali većem broju bića općenito vjerovali u jedinog Stvoritelja koji u konačnici ima moć nad svim tim bićima.
Iz islamske perspektive, politeizam ovih naroda sastojao se prvenstveno u tome što su, uz jedinog Stvoritelja, obožavali i druga bića ili pojedince. Njima su usmjeravali razne oblike ibadeta, obožavanja i strahopoštovanja koji pripadaju isključivo jedinom Stvoritelju.
Kao što će u narednim odjeljcima biti pokazano na osnovu ranih islamskih tekstova, i predislamski Arapi bili su toga nesumnjivo itekako svjesni30. Danas se riječ idolopoklonik općenito povezuje s predstavom o više „bogova“ ili stvoritelja. Međutim, kada bi samo to činilo klasični politeizam, onda bi se Arapi onog vremena, kao i većina drugih naroda, morali smatrati monoteistima. Stoga istinski monoteizam mora podrazumijevati više od te spoznaje.
Način na koji mnogi ljudi danas shvataju stvarno značenje riječi islam i svjedočenja vjere znatno odstupa od gore spomenutog objašnjenja. Oni pretpostavljaju da monoteizam potvrđen u svjedočenju vjere jednostavno znači da postoji samo jedan Stvoritelj.
U trenutku kada čovjek prihvati ovo vjerovanje, on se, prema ovom shvatanju, nesumnjivo svrstava u muslimane, čak i ako istovremeno prakticira razne oblike politeizma u obožavanju.
Međutim, islamski izvori pokazuju da upravo to pridruživanje u obožavanju čini čovjeka politeistom, zbog čega je takvo pridruživanje u islamu osuđeno na najoštriji način.
Da bi se neko iz islamske perspektive uistinu smatrao muslimanom, potrebno je mnogo više od puke izjave jezikom. U tom je smislu nezamislivo da bi neko mogao prakticirati politeizam, a da se ipak, samo zbog svog svjedočenja jezikom, smatra istinskim monoteistom. Politeistički musliman ili politeistički monoteista bio bi u konačnici protivrječan pojam31.
Ipak, ova potpuno paradoksalna predstava danas je raširena. Zbog toga je jedan od centralnih ciljeva ove knjige razmotriti i razjasniti ovo pitanje.
______
Napomene
U svjetlu onoga što je ranije spomenuto u objašnjenju pojma „monoteizam“, može se napomenuti sljedeće:
znanje ili puko priznavanje postojanja jednog Stvoritelja može ispuniti definicije monoteizma kojima se koriste neki zapadni religiolozi i historičari, ali nikako ne odgovara definiciji islamskog monoteizma.
Kao što je već rečeno, ovdje se ne radi o bilo kakvom proizvoljnom shvatanju ili pitanju različitih definicija, nego o pojmu monoteizma (tauhid) na koji Kur’an poziva i o politeizmu (širk) koji on osuđuje. ↩
Predstava o „politeističkom muslimanu“ nije apsurdna samo za muslimane. U osvrtu na jedan moj rad u kojem sam se bavio upravo tim problemom, jedan poznati kršćanski teolog, kojeg lično poznajem, složio se sa mnom po ovom pitanju. Rekao je: „Izjave […] bez razumijevanja njihovog značenja (politeistički musliman) … zaista su alarmantne.“
O ovome treba razmisliti: radi se o aspektima islamske teologije koji su očiti čak i mnogim nemuslimanskim teolozima. ↩