Sve veće mijenjanje vjerskih učenja kao opća pojava
Podjela na razne grupe, kako je opisano u prethodnom poglavlju, nije pogodila samo muslimansku zajednicu, kao što smo vidjeli. Kao što se izričito spominje u hadisu o firkama, radi se o općem fenomenu koji pogađa sva prenesena vjerska učenja.
Ova podijeljenost spominje se i u Kur’anu – u osnovi u skladu s opisima koji se nalaze u Tevratu i Indžilu. Nakon smrti svojih vjerovjesnika عليهم السلام, zajednice su se sve više dijelile u pitanjima vjere.
Prema islamskom shvatanju, vjerovjesničko učenje monoteizma prisutno je među ljudima od vremena Adema عليه السلام, oca čovječanstva. Međutim, u svakoj vjerovjesničkoj zajednici, zbog spomenutog rasula u vjeri, učenje istinskog monoteizma postupno je padalo u zaborav – sve dok ga jedini Stvoritelj iznova i iznova ne bi obnovio putem novog poslanika.
Svako ko je proučavao historiju abrahamskih religija nužno zna da su one uveliko patile od ove teške podijeljenosti. Samo bi neko ko ne poznaje ove religije i njihovu historiju osporio ovu činjenicu.
Primjer za to jeste historija kršćanstva, čiji su sljedbenici ubrzo, u ranom periodu kršćanstva, razvili znatne razlike u temeljnim vjerskim pitanjima. Te su razlike na kraju dovele do neprijateljstva, nasilja i progona.
Naprimjer, kršćani su bili podijeljeni oko pitanja je li Isa bio vjerovjesnik, Bog, sin Božiji ili čovjek s posebnom božanskom iskrom. Iz tih su pitanja, naravno, proizlazili brojni drugi problemi. Rasprave o tome jesu li volja Božija i volja Isaova jedno te isto, ili nisu, rezultirale su ozbiljnim neslaganjima s veoma teškim posljedicama.
Kao što smo vidjeli, ni muslimanska zajednica nije bila pošteđena teškog rasula u pitanjima vjere. Međutim, budući da su islamski izvorni tekstovi prenošeni veoma vjerodostojno, to nije dovelo do znatne i temeljne izmjene samih tekstova. Naprotiv, stvarni sadržaj i istinsko značenje tih tekstova postupno su padali u zaborav među mnogim sljedbenicima islama.
Kao što je već pokazano, to je ubrzo dovelo do toga da ljudi koji su sebe smatrali pripadnicima islama prihvate vjerovanja koja ni na koji način nisu bila spojiva s općim učenjem vjerovjesnika عليهم السلام.
Tokom stoljeća, to je dovelo do toga da mnogi sljedbenici islama postupno počnu činiti djela širka, što je upravo suprotnost čistom monoteizmu. Mnoge izjave, prakse i načini razmišljanja koje je rana islamska teologija svrstavala u politeizam još se i danas često mogu naći kod pojedinaca ili grupa koji sebe smatraju sljedbenicima islama.
Uprkos promjenama u učenjima, islam svoje izvorno učenje, kao i izvorno učenje Musaa عليه السلام i Isaa عليه السلام, smatra istinskim učenjem jedinog Stvoritelja. Za muslimana u osnovi ne može biti sumnje da su obojica bili veoma časni vjerovjesnici koji su s potpunom jasnoćom prenijeli istinski monoteizam.
Pitanje koje se stoga nameće Jevrejima, kršćanima i muslimanima jeste: koje je bilo stvarno, izvorno učenje Musaa عليه السلام, Isaa عليه السلام i Muhammeda صلى الله عليه وسلم?
Za svakog sljedbenika ovih religija logična posljedica ovog pitanja može biti jedino povratak najranijim izvorima.
Upravo taj povratak islamskim izvorima jeste, dakle, srž i cilj ove knjige.