Riječ mušrikun u Kur’anu uvijek uključuje i neukog politeistu

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Na nekoliko je primjera već postalo očito kako pogrešna pretpostavka o temeljnim pitanjima islamskog vjerovanja vodi raznim daljnjim pogrešnim zaključcima i protivrječnostima.

Moglo bi se navesti mnogo sličnih slučajeva jer se temeljna greška nužno odražava na brojna područja koja na njoj počivaju. U nastavku se navodi samo nekoliko primjera koji to dodatno pojašnjavaju:

﴿مَا كَانَ لِلنَّبِيِّ وَالَّذِينَ آمَنُوا أَنْ يَسْتَغْفِرُوا لِلْمُشْرِكِينَ وَلَوْ كَانُوا أُولِي قُرْبَى مِنْ بَعْدِ مَا تَبَيَّنَ لَهُمْ أَنَّهُمْ أَصْحَابُ الْجَحِيمِ﴾

Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno¹²⁰ da mole oprosta za mnogobošce (mušrikin), makar im bili i rođaci, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti.

[sura Et-Tevbe, 9:113]

Kur’anska poruka glasi da musliman ne smije tražiti oprost¹²¹ za mušrika. U objašnjenjima ranih učenjaka (as-salaf) ta se zabrana preciznije određuje kao zabrana istigfara za politeistu koji je već preminuo. Takve se predaje navode, naprimjer, u tefsirima Ibn Ebi Hatima i Taberija pri tumačenju tog kur’anskog ajeta.

Kao što se jasno vidi, u ovom se ajetu iznosi opći islamski pravni propis. U njemu se upotrebljava riječ mušrikun, koja bez izuzetka obuhvata sve politeiste. Pogrešno bi bilo taj ajet razumjeti tako da se zabrana odnosi samo na one politeiste za koje se pouzdano zna da je do njih doprla poruka i da su dovoljno poznavali njen sadržaj.

Iz tog su razloga rani muslimanski pravnici iz tog ajeta izveli opću zabranu. Ti pravnici (fukaha’) nisu tvrdili da politeiste treba dijeliti u grupe niti su naveli da se za neke već preminule politeiste zbog njihova neznanja smije tražiti oprost.

Drugi primjer iz Kur’ana jeste sljedeći ajet:

﴿وَكَذَلِكَ زَيَّنَ لِكَثِيرٍ مِنَ الْمُشْرِكِينَ قَتْلَ أَوْلَادِهِمْ شُرَكَاؤُهُمْ لِيُرْدُوهُمْ وَلِيَلْبِسُوا عَلَيْهِمْ دِينَهُمْ وَلَوْ شَاءَ اللَّهُ مَا فَعَلُوهُ فَذَرْهُمْ وَمَا يَفْتَرُونَ﴾

I isto tako, mnogim politeistima njihovi su sudruzi uljepšali ubijanje njihove djece¹²² kako bi ih upropastili i unijeli zbrku u njihovu vjeru. A da je Allah htio, ne bi to učinili. Zato ostavi njih i ono što izmišljaju.

[sura El-En’am, 6:137]

I ovdje se pod općom riječju mušrikun nesumnjivo misli na svakog mušrika. Na ovom se mjestu ponovo izričito navodi zašto su ti ljudi nazvani mušricima. Razlog je to što su mimo Allaha uzeli šuraka’ i učinili ih sudrugovima u obožavanju pored Njega – bez obzira na to jesu li bili svjesni svojih prijekornih postupaka i njihovih posljedica.

Još jedan primjer jeste sljedeći ajet:

﴿وَإِنْ أَحَدٌ مِنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلَامَ اللَّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لَا يَعْلَمُونَ﴾

Ako te neki od mnogobožaca (mušrikin) zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.

[sura Et-Tevbe, 9:6]

Ti se ljudi ponovo nazivaju mušricima. Pritom se navodi i da je riječ o ljudima koji ne znaju.

Stoga bi bilo pomalo apsurdno tvrditi da izraz „mušrikun“ u tom ajetu uopće ne obuhvata „neukog politeistu“ (al-mušriku l-džahil).

Neko bi mogao prigovoriti da je u to vrijeme objava već bila dostavljena, pa su ti idolopoklonici za nju znali. To je općenito tačno, ali bilo bi apsurdno pretpostaviti da se to odnosilo na svakog pojedinog idolopoklonika na cijelom Arapskom poluostrvu. Koliko god znanje ili neznanje o vjeri u određenom periodu bilo rašireno, nikada se ne može unaprijed pretpostaviti da te okolnosti važe za svakog pojedinca.

Sasvim je moguće da su mnogi idolopoklonici iz opisanog perioda već razumjeli temeljnu poruku islama, ali ga još nisu prihvatili – što se u kur’anskom jeziku više puta naziva oblikom neznanja.

Ipak, izraz u ovom kur’anskom ajetu odnosi se i na svakog politeistu koji nije poznavao ili nije ispravno shvatio temeljni sadržaj vjerovjesničke poruke. Svaka suprotna tvrdnja morala bi biti potkrijepljena jasnim tekstualnim dokazom.

U drugom ajetu Kur’ana stoji:

﴿فَإِذَا رَكِبُوا فِي الْفُلْكِ دَعَوُا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ فَلَمَّا نَجَّاهُمْ إِلَى الْبَرِّ إِذَا هُمْ يُشْرِكُونَ﴾

Kad se u lađe ukrcaju, Allaha mole, čisteći Mu vjeru¹²³, a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu pridružuju (širk).

[sura El-Ankebut, 29:65]

I ovaj je kur’anski ajet krajnje jasan. Pritom se umjesto oblika ismu l-fa’il (aktivnog participa) „mušrikun“ upotrebljava glagol „jušrikun“. Stoga ne može biti sumnje da se to u svakom slučaju odnosi na ljude koji čine širk, budući da je sam čin ovdje izričito spomenut.

I sljedeći odlomak jasno pokazuje tu činjenicu:

﴿أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِنْ قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِنْ بَعْدِهِمْ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ﴾

Ili da ne reknete: „Naši preci su prije nas druge Allahu pridruživali (širk), a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas uništiti za ono što su činili oni koji su slijedili neistinu?“

[sura El-A’raf, 7:173]

U ovom ajetu i u sljedeća dva ajeta spominje se da su navedeni preci činili širk. I ovdje je ponovo upotrijebljen glagol, ovaj put u prošlom vremenu: ašraka.

Stoga nema sumnje da su ti ljudi bili mušrici zbog svojih politeističkih postupaka. Da ti preci nisu bili mušrici, argumentacija potomaka spomenutih u ajetu – a time i cijeli ajet – izgubila bi svoj smisao.

Prema tome, svako ko prakticira politeizam jeste mušrik, bez obzira na nivo svog znanja o sadržajima vjerovjesničke poruke.

Isto vrijedi i za sljedeća dva ajeta:

﴿فَلَا تَكُ فِي مِرْيَةٍ مِمَّا يَعْبُدُ هَؤُلَاءِ مَا يَعْبُدُونَ إِلَّا كَمَا يَعْبُدُ آبَاؤُهُمْ مِنْ قَبْلُ وَإِنَّا لَمُوَفُّوهُمْ نَصِيبَهُمْ غَيْرَ مَنْقُوص﴾

Zato ne budi u sumnji o onome što oni obožavaju; oni obožavaju samo onako kako su, još prije, obožavali preci njihovi. Mi ćemo im, doista, njihov udio – bez odbitka dati!

[sura Hud, 11:109]

U sljedećem se odlomku vjerovjesnik Jusuf, nakon što je nepravedno zatvoren, obraća dvojici svojih zatvorskih drugova sljedećim riječima:

﴿يَا صَاحِبَيِ السِّجْنِ أَأَرْبَابٌ مُتَفَرِّقُونَ خَيْرٌ أَمِ اللَّهُ الْوَاحِدُ الْقَهَّارُ (39) مَا تَعْبُدُونَ مِنْ دُونِهِ إِلَّا أَسْمَاءً سَمَّيْتُمُوهَا أَنْتُمْ وَآبَاؤُكُمْ مَا أَنْزَلَ اللَّهُ بِهَا مِنْ سُلْطَانٍ إِنِ الْحُكْمُ إِلَّا لِلَّهِ أَمَرَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ﴾

O drugovi moji u tamnici, da li su raznorazni (obožavani) gospodari bolji ili Allah, Jedini i Potčinitelj svega? (39) Oni koje, mimo Njega, obožavate – samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud¹²⁴ pripada jedino Allahu, a On je naredio da samo Njemu u ibadetu budete. To je ispravna vjera, ali većina ljudi ne zna.

[sura Jusuf, 12:39-40]

Napomene

Ili: „ne priliči“. To je arapska stilska konstrukcija koja znači: „on to ne smije učiniti“ ili „isključeno je da to učini“. ↩
Na arapskom: istigfar ↩
Ova se rečenica uz zadržavanje izvornog redoslijeda riječi teško može prenijeti na pravilan bosanski jezik, pa je formulirana na prethodno navedeni način. Njeno se značenje može pojasniti ovako:
„Isto tako, oni koje su idolopoklonici pridružili Allahu kao sudrugove – i koje su obožavali – uljepšali su tim idolopoklonicima ubijanje njihove djece.“ ↩
To jest, upućivali su dove Allahu i okretali se jedino Njemu, ne čineći pritom nikakav širk. U arapskom se tekstu ponovo upotrebljava riječ muhlisin, koja – kao što je već više puta objašnjeno – ukazuje na to da čovjek pročišćava svoju vjeru, obrede i činove obožavanja od politeizma. ↩
Na arapskom: „hukm“, što znači vladavinu, vladanje, odluku, suđenje i odlučivanje. Ta riječ obuhvata sva ta značenja jer, prema islamskom shvatanju, Allahovo pravo da vlada i sudi nije ograničeno samo na Ahiret.
Treba napomenuti da je taj izraz, jezički gledano, iste prirode i snage kao arapsko svjedočenje vjere jer se u oba upotrebljava čestica izuzimanja illa. Tako šehadet znači „Nema ibadeta osim za Allaha“, dok ovaj izraz glasi „Nema hukma osim za Allaha“.
Haridžije su pretjerali u tumačenju tog kur’anskog ajeta i koristili ga kako bi muslimane zbog velikih grijeha isključili iz islama. Nasuprot tome, mnogi ljudi danas nastoje taj ajet povući u drugu krajnost, zamagljujući njegov očiti tekst kako bi razne tiranske vladare poštedjeli posljedica koje iz njega proizlaze. Međutim, detaljnija obrada tog pitanja zahtijevala bi zasebnu studiju. ↩