Širk kao suprotnost islamu

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

U prethodnim je poglavljima već podrobno razmotreno jezičko kao i teološko značenje riječi islam i musliman, na osnovu izvornih tekstova islama i arapskog jezika. Pritom je jasno pokazano da te riječi ni na koji način ne mogu označavati ni politeistu ni politeizam.

To se može dodatno pojasniti razmatranjem riječi širk (politeizam) i mušrik (politeista), jer one predstavljaju suprotnost monoteizmu. Kao što je već više puta objašnjeno, širk direktna je suprotnost islamu, ihlasu, hanifijjah i vjeri Ibrahima (millatu Ibrahim) عليه السلام.

Poput riječi islam, i širk se odnosi na određeni sadržaj i nije prazna riječ bez ikakvog značenja. Riječi islam, musliman, širk i mušrik jesu termini i nazivi šerijata (asma’un šar’ijjah). Kao i kod riječi „jedenje, pijenje“ i „onaj koji jede, onaj koji pije“, to su riječi koje opisuju određene radnje¹⁰⁵. Kao i u slučaju islama, ihlasa i sličnih pojmova, i ovdje je očito da svijest neke osobe o pogrešnosti određene radnje ne utiče na samu radnju.

Isto vrijedi i za osobu koja počini krađu ili blud. Neovlaštenim uzimanjem tuđe imovine osoba postaje lopov, bez obzira na to je li znala da je krađa u islamu zabranjena. Hoće li za to biti kažnjena, sasvim je drugo pitanje. U svakom bi slučaju bilo apsurdno tvrditi da takva osoba nije ukrala samo zato što se zbog opravdanog neznanja ne kažnjava.

Isto vrijedi i za bludnika (zani). U trenutku kada je pristupio ženi s kojom nije imao pravo stupiti u odnos, postao je bludnik. Bilo bi apsurdno tvrditi da nije bludnik samo zato što nije znao da je blud u islamu zabranjeno djelo.

Na isti način, onaj ko obožava nešto mimo Allaha jeste „obožavatelj nečega mimo Allaha“.¹⁰⁶ Ko god čini širk, nužno se mora nazivati i mušrikom. To je već iz samog jezika jasno.

Međutim, kada se neki ljudi danas s tim suoče, protive se tim osnovama arapskog jezika i svakoj logici. Naprimjer, ako im se kaže: „Ta je osoba bludnik“, oni zapravo odgovaraju da tu osobu ne treba nazivati bludnikom jer nije bila svjesna da je to djelo u islamu zabranjeno!

Na isti način, takvi ljudi mogu „zamisliti“ – ili barem tvrditi – da musliman istovremeno može činiti širk. Prema njihovoj tvrdnji, mogao bi postojati „musliman mušrik“. Kada se suoče s tom protivrječnošću, kao i kod riječi „bludnik, lopov i slično“, odgovaraju da osobu ne treba nazivati mušrikom. Prema njihovom argumentu, samo bi se djelo trebalo nazivati širkom. Očito je da je svako ko iznosi takvu tvrdnju krajnje zbunjen u pogledu suštinske poruke vlastite vjere.

Kao što je već objašnjeno, riječ mušrik jeste takozvani ismu l-fa’il, odnosno aktivni particip. Taj ismu l-fa’il u arapskom nosi značenje glagola, zbog čega može stajati umjesto glagola i preuzeti njegovu gramatičku funkciju.

Glagol ašraka znači „pridružiti nešto Allahu“, a mušrik je „onaj koji pridružuje“. U arapskom se stoga riječ „mušrikun“ može upotrijebiti umjesto glagola „ašraka“, ovako:

„zaidun ašraka bi-llahi šai’an“: „Zejd je nešto pridružio Allahu“.

„zaidun mušrikun bi-llahi šai’an“: „Zejd pridružuje nešto Allahu“.

Na isti način funkcioniraju i riječi šariba za „piti“ i šarib za „onaj koji pije“.

Ako neko pije alkohol, na arapskom se, prema konsenzusu svih Arapa, kaže da je „onaj koji pije alkohol“.¹⁰⁷ I ovdje bi bilo apsurdno reći: „On nije/nije bio onaj koji pije alkohol zbog svog neznanja o zabrani alkohola.“

Umjesto toga, moralo bi se reći: „Ovaj čovjek jeste/bio je onaj koji pije alkohol. Međutim, zbog njegovog opravdanog neznanja ne primjenjuje se nikakva kazna.“

U arapskom jeziku aktivni particip šarib može se u ovom kontekstu koristiti na isti način.

Ova je osoba stoga, jezički gledano, neminovno šarib. Međutim, hukm šurba, odnosno propis koji iz toga proizlazi u islamskom pravnom sistemu – u ovom slučaju kazna – ne primjenjuje se na nju.

Ako sada za neku osobu kažemo „ašraka bi-llah“, odnosno „ta je osoba pridružila nešto Allahu ili obožavala nešto uz Njega“, niko ne bi prigovorio. Čak se i zastupnici te zablude slažu da ta osoba obožava nešto mimo Allaha.

Međutim, u arapskom se ta osoba prema konsenzusu opisuje i riječima „mušrikun bi-llah“. Ko god to odbacuje, time jasno protivrječi i jeziku i razumu. Onaj ko tako argumentira ne bi imao drugog izbora nego da takvu hipotetsku osobu nazove „muslimun mušrikun bi-llah“ – što je sasvim apsurdan naziv.

Taberi je u prethodno citiranom objašnjenju ajeta iz sure Ez-Zumer [39:29] rekao:

يَقُولُ جَلَّ ثَنَاؤُهُ: وَمَا يَسْتَوِي هَذَا الْمُشْتَرَكُ فِيهِ، وَالَّذِي هُوَ مُنْفَرِدٌ مُلْكُهُ لِوَاحِدٍ، بَلْ أَكْثَرُ هَؤُلَاءِ الْمُشْرِكِينَ بِاللَّهِ لَا يَعْلَمُونَ أَنَّهُمَا لَا يَسْتَوِيَانِ، فَهُمْ بِجَهْلِهِمْ بِذَلِكَ يَعْبُدُونَ آلِهَةً شَتَّى مِنْ دُونِ اللَّهِ

Ali većina „onih koji Allahu nešto pridružuju“ ne zna da to dvoje nije jednako. Zbog svog neznanja o tome obožavaju mnoga različita alihah mimo Allaha.

Taberi je upotrijebio upravo izraz „al-mušrikuna bi-llah“. Međutim, prema iskrivljenom gledištu koje se ovdje razmatra, Taberi je jednako tako mogao misliti i na „muslimane koji Allahu nešto pridružuju“!¹⁰⁸ Onaj ko tekstovima nastoji pristupati iskreno i razumno svakako ne može prihvatiti takvo protivrječno značenje.

Pristalice te zablude moraju se stoga zapitati mogu li se sljedeći opisi uistinu odnositi na muslimana:

• mušrikun bi-llahi ilahan ahar: onaj koji Allahu pridružuje drugog ilaha.
• ’abidun ma’a-llahi ilahan ahar: onaj koji uz Allaha obožava drugog ilaha.
• muttahizun ma’a-llahi ilahan ahar: onaj koji uz Allaha uzima drugog ilaha.
• ’adilun bi-rabbihi ilahan ahar: onaj koji drugog ilaha izjednačava sa svojim Gospodarom.

Podrobnijim razmatranjem riječi islam i širk, odnosno musliman i mušrik, postalo je sasvim jasno da su islam i širk dvije potpune suprotnosti koje nikada ne mogu istovremeno postojati u istoj osobi.

Međutim, mušrik svakako može ući u islam iskrenim pokajanjem i potpunim napuštanjem politeizma te time postati istinski monoteista.