Ko zanemari jednu vrstu širka mora zanemariti i sve ostale
Zagovornici tog zabludjelog mišljenja morali bi također tvrditi da čovjek može biti musliman bez obzira na to koju vrstu politeizma čini. Kada bi, dakle, neko Stvoritelju pridružio drugog stvoritelja, dijete ili majku, ili nekom drugom pripisao božansko svojstvo sveobuhvatnog znanja, prema tom bi gledištu jednako tako mogao biti musliman. Kao i kod politeizma u obožavanju, prema mišljenju zagovornika tog pogrešnog gledišta, za to bi ponovo bila potrebna samo dva uslova:
- Da taj mušrik sebe smatra pripadnikom islama – u ovom slučaju općeg islama, Ibrahimove vjere.
- Da ne zna da politeizam koji čini protivrječi temeljnoj poruci tog općeg islama.
Isto bi moralo važiti i za ljude koji obožavaju vjerovjesnika poput Isaa عليه السلام ili meleke. Prema tom bi se zaključivanju i oni, zato što ispovijedaju pripadnost islamu, a pritom su neuki, nesumnjivo morali smatrati muslimanima.
Ako zagovornik tog pogrešnog gledišta te zaključke odbaci kao potpuno apsurdne, time bi samo potvrdio protivrječnost jer bez ikakvog dokaza ne bi bilo dopušteno razlikovati jednog politeistu od drugog.
U konačnici, takav bi čovjek morao tvrditi da bi politeista koji ispovijeda islam mogao biti musliman, za razliku od politeista koji ispovijedaju druge religije. To bi bilo proizvoljno razlikovanje bez ikakvog uvjerljivog obrazloženja.
Takvo bi nejednako postupanje, zapravo, značilo da je islam pravo stečeno rođenjem ili povlastica odabranog naroda – zamisao koja je islamu potpuno strana. Musliman je po definiciji čovjek koji živi u čistom monoteizmu, a ne politeista koji može raditi šta god hoće i ipak uvijek ostati musliman samo zato što mu je taj naziv pripao rođenjem.