Značenje ibadeta/obožavanja

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Budući da se u ovoj knjizi često govori o politeizmu u obožavanju (’ibadah), primjereno je ukratko objasniti arapski izraz ’ibadah kako bi se jasnije pokazalo šta se u ovom kontekstu podrazumijeva pod riječju „obožavanje“. Međutim, u ovako sažetom djelu nije moguće podrobno obraditi tu temu; ona se mora prepustiti zasebnoj studiji koja joj je posvećena.

Riječ ’ibadah jeste masdar (glagolska imenica) glagola ’abada ja’budu. Iz tog je glagola neposredno izvedena i riječ ’abd u značenju „sluga“. Jezički, ’abada znači „služiti“ u širem smislu, zbog čega se rob na arapskom također naziva ’abd.

U jezičkom značenju taj pojam prije svega obuhvata pokornost odnosno poniznost i zavisnost od nekog drugog – na arapskom: az-zullu va-l-hudu’.

Ta dva pojma, međutim, ne treba shvatiti u smislu bijede i poniženja kako se obično shvataju prema međuljudskim mjerilima. U kontekstu obožavanja Stvoritelja riječ ’ibadah ima sasvim pozitivno značenje jer se taj položaj stvorenja prema svome Stvoritelju smatra najprimjerenijim. Prema islamskom gledištu i u skladu s ljudskom prirodom, najčistiji je i najviši stepen kojem čovjek može težiti to da bude čestit rob svoga Stvoritelja.

To je zato što se čovjek, ma šta poduzeo i koliko god napredovao, nikada neće ni približiti stepenu svoga Gospodara. Čak je i najveći mogući čovjekov napredak sasvim beznačajan u odnosu na Stvoritelja.

Nasuprot tome, oholost i odbijanje pokornosti ne čine čovjeka boljim niti mu uzdižu položaj, nego ga spuštaju. Osim toga, čovjek se na kraju ionako ne može osloboditi služenja svome Gospodaru. Šta god činio ili ne činio, uvijek će ostati sluga, i to iz sljedeća dva razloga:

1. S jedne strane, uvijek će ostati stvorenje ma šta činio. Čak i ako odbije obožavati svoga Stvoritelja, ne može izmaći odredbi svoga Gospodara. Hoće li se i kako roditi i umrijeti, hoće li se razboljeti ili ozdraviti te kako će na kraju provesti život – sve su to okolnosti koje određuje Stvoritelj, a ne stvorenje.

Uostalom, stvorenja ne mogu učiniti ništa ako Stvoritelj to ne dopusti. Nijedan se čovjek ne može osloboditi tog odnosa, ma koliko neki zamišljali drukčije. Ko god to pokuša, nimalo se ne uzdiže – naročito ne pred svojim Gospodarom, koji će mu na kraju suditi.

Čovjek je onakav kakav jeste. Prema vjerovjesničkom učenju može se sve više uzdizati jedino približavanjem svome Gospodaru. To je najveće dostignuće koje može postići i jedino će tim putem dosegnuti najviši mogući stepen slobode.

1. S druge strane, čovjeku je urođeno da nečemu služi i pokorava se. Ko god svjesno ne služi svome Stvoritelju, na kraju služi drugim ljudima, vlastitim strastima i sklonostima te tako postaje rob upravo tih stvari i ljudi.

Upravo se u tome ogleda razlika između čovjeka koji se pokorava svome Stvoritelju i onoga koji to iz oholosti odbija. Tako se može razumjeti i zašto oholost, prema islamskom učenju, iz temelja protivrječi bogobojaznosti.

Arapi su riječ ’ibadah (služiti/obožavati) koristili u istom smislu kao i riječ zull (pokoriti se/biti ponizan), a riječ ta’bid (učiniti nekoga robom, odnosno slugom) u istom smislu kao tazlil (navesti nekoga da se pokori/učiniti nekoga poniznim).

Mufessir, odnosno tumač Kur’ana, Taberi stoga pri objašnjavanju riječi ’ibadah navodi neke stare pjesničke stihove u kojima se put opisuje kao mu’abbad, što znači „poravnat ili ugažen“. Arapi su tako nazivali put kojim se mnogo hodalo pa su ga ljudska stopala poravnala.

U šerijatu je pravno značenje uže. Pokornost i poniznost postaju ibadet tek kada ih prate spoznaja, predanost i ljubav. To je lahko razumjeti jer je nezamislivo da neko obožava Allaha a da prema Njemu ne osjeća nikakvu ljubav ili čak osjeća odbojnost. Takav stav ne bi bio pokornost u smislu ibadeta kakav zahtijeva islam.

U islamskom je učenju ibadet u osnovi sveobuhvatan naziv za sve ono što Allah voli, bilo da je riječ o vanjskim ili unutrašnjim djelima i riječima Njegovih stvorenja.

To je zato što Allah سبحانه وتعالى naređuje samo ono što voli. Svako djelo učinjeno s namjerom približavanja Allahu⁸⁵ stoga se smatra ibadetom. Upravo se taj takarrub (približavanje) ne smije usmjeriti nikome osim Allahu.

Unutrašnja djela i riječi ovdje se spominju zato što su i ti skriveni vidovi ibadet. Ljubav, strah, strahopoštovanje i slični osjećaji u islamskoj se teologiji opisuju kao oblici ibadeta. Zapravo se sve u konačnici zasniva na tim djelima srca – arapski: a’malu l-kulub.

Vanjska djela i riječi uvijek su posljedica tih unutrašnjih djela i riječi, kako se to izražava u islamskoj terminologiji na arapskom jeziku.