Oblici širka prema podjeli tevhida
Kao što je već objašnjeno u zasebnom poglavlju, tevhid se može razmatrati u tri oblika ili područja, i to kroz potvrđivanje Allahove jednoće سبحانه وتعالى u:
- Njegovoj biti i Njegovoj osobini da je Stvoritelj i Darovatelj života te drugim sličnim svojstvima (tauhidu r-rububijjah)
- Njegovim imenima i svojstvima (tauhidu l-asma’i va-s-sifat)
- Obožavanju usmjerenom isključivo Njemu (tauhidu l-uluhijjah) odnosno (tauhidu l-’ibadah)
Već je objašnjeno da je politeizam suprotnost tevhidu. Širk narušava monoteizam u njegovim spomenutim oblicima. Shodno tome, politeizam se može javiti u tri navedena područja. Svakoj kategoriji tevhida tako odgovaraju kategorije širka koje joj se suprotstavljaju.
Kao što je već spomenuto, širk je bio među Arapima posebno raširen u području obožavanja. Tadašnji Arapi često su dozivali različite kumire radi ispunjenja svojih potreba. Tako su se njihova srca čvrsto vezala za kumire, prema kojima su gajili snažna osjećanja: voljeli su ih i bojali ih se.
Kur’an na brojnim mjestima pojašnjava da takvo prizivanje i traženje pomoći, činovi obožavanja i osjećaji strahopoštovanja pripadaju isključivo Stvoritelju ljudi. Zbog toga je poruka svih vjerovjesnika عليهم السلام uvijek bila usmjerena na područje obožavanja.
Međutim, to ne znači da Arapi uopće nisu činili širk u području rububijjaha. Naprotiv, Kur’an više puta opisuje kako je širk u rububijjahu doista bio prisutan među predislamskim Arapima, premda ne kod svih idolopoklonika u istoj mjeri niti na isti način.
Dosad rečeno pokazuje i očitu grešku u tvrdnji da su Arapi u potpunosti shvatili „cjelokupni“ Allahov rububijjah i da ga nisu narušavali. Ta tvrdnja nije u skladu ni s historijskim činjenicama ni s brojnim kur’anskim opisima, pa je treba izbjegavati – va-llahu a’lam/a Allah najbolje zna.
Neki su Arapi, naprimjer, Allahu pripisivali navodne kćeri, ali to nije bilo vjerovanje svih Arapa. Isto tako, Arapi su činili širk u tašri’u (zakonodavstvu) određujući vlastite obrede bez ikakvog oslonca na objavu te proglašavajući te postupke dijelom vjere ljudi ili ih pripisujući Allahovom dinu. Ovaj potonji oblik širka među Arapima često se navodi u šestoj suri Kur’ana, El-En’am.
Taj oblik širka u rububijjahu relativno je lahko prepoznati kada se iskazuje jasnim izjavama i postupcima. Pridruživanje nekog stvorenja Stvoritelju u takvim se pitanjima obično sasvim jasno vidi iz izričito iznesenih vjerovanja.
Ako se detaljno ispitaju sva vjerovanja predislamskih Arapa, jasno se vidi da su gotovo svi oblici širka u rububijjahu bili prisutni među njima. Međutim, kao što je ranije spomenuto, nisu svi oblici bili prisutni kod svih Arapa.
Većina Arapa obožavala je kumire, ali nije vjerovala da ti kumiri mogu išta stvoriti ni iz čega niti im je pripisivala bilo kakva božanska svojstva te vrste.
Ipak, iz islamskih izvora sasvim jasno proizlazi da su tadašnji idolopoklonici imali različita vjerovanja o svojim kumirima, premda su ta uvjerenja uglavnom bila daleko od pripisivanja moći stvaranja ili sličnih božanskih svojstava.
Jedini Arapi koji nisu obožavali te kumire – osim nekih Arapa koji su prešli na judaizam ili kršćanstvo – bili su već spomenuti hanifi, istinski sljedbenici monoteizma na koji je pozivao Ibrahim عليه السلام. Ti hanifi nisu bili mušrici, nego muslimani.