ibnu-musafir.com

Islam u pogledu vjerodostojne predaje

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Prethodno poglavlje već je jasno pokazalo da se islam, kada je riječ o autentičnosti svoje predaje, nesumnjivo izdvaja u odnosu na sve druge vjerske, pa i historijske predaje općenito.

Islam je najmlađa od tri abrahamske religije i ujedno je, bez sumnje, najautentičnije sačuvana – činjenica koju niko s razumnim pristupom historijskom istraživanju ne bi osporio.

Najočitija obilježja ove autentičnosti jesu:

  1. rano zapisivanje Kur’ana
  2. rašireno učenje tekstova napamet
  3. prenošenje desetina hiljada vjerovjesničkih predaja, konsenzusnih stavova i izjava ranih učenjaka putem lanaca prenosilaca od samog početka.

Što se tiče šire javnosti, danas je očito da ni muslimani ni nemuslimani nemaju nikakvu utemeljenu predstavu o tome kako je islam prenošen. To je još očitije u slučaju judaizma i kršćanstva.

Ljudi koji ispovijedaju islam općenito barem površno poznaju spomenuta ključna obilježja islamske predaje, ali njihovo znanje ostaje vrlo ograničeno.

Nemuslimani, s druge strane, uglavnom nemaju ni najmanju predstavu o islamskim metodama predaje – što je prilično neobično, s obzirom na to da desetine hiljada lanaca prenosilaca u muslimanskim naukama o hadisu10 predstavljaju izuzetno historijsko postignuće.

Sljedeći prikaz ličnog razgovora s jednim nigerijskim kršćaninom, koji se bavio misionarskim radom među muslimanima, sasvim jasno pokazuje da većina nemuslimana nema ni osnovno razumijevanje – a kamoli kakvo konkretno znanje – o islamskoj metodologiji predaje.

Tokom razgovora, u jednom trenutku upitao sam tog čovjeka vjeruje li zaista da je, naprimjer, Buhari11 hadise koje prenosi pronašao na nekakvom kamenju ili pergamentima u pustinji. On je jednostavno odgovorio: „Da. Sigurno. Mora da je nešto takvo.“

Iako sam tokom decenija prije ovog događaja vodio mnoge razgovore s ljudima različitih uvjerenja, ovaj me odgovor zapanjio. Uostalom, radilo se o nekome ko je u džepu nosio nekoliko odabranih tekstova iz Buharijevog Sahiha za rasprave s muslimanima, spreman da u pogodnom trenutku iznese jedan od relativno poznatih prividnih argumenata.

U takvim je raspravama Buhari nekima poznato ime. Međutim, vlada potpuno neznanje o stvarnoj prirodi predaje.

Prethodno citirana pretpostavka o ranim hadiskim naukama – da bi se možda temeljile na nekakvim iskopavanjima u pustinji – jasno pokazuje da dotična osoba nije imala baš nikakvo razumijevanje ove teme.

Posebno otkako su kršćani sve više izloženi tekstualnoj kritici koju iznose ljudi poput Barta Ehrmana, oni su – predvidljivo – kao odgovor počeli tražiti i moguće slabosti u autentičnosti islamske predaje. Pri tome slijede obrazac: ako se već ne može riješiti vlastiti problem nedostatka autentičnosti, onda se barem pokušava pronaći isti problem u drugoj religiji, makar i u mnogo slabijem obliku.

Kršćani u tom procesu povremeno spominju i sam Kur’an. Pritom se iznose određene tvrdnje za koje je i uz osnovno znanje jasno da su pogrešne.

Naravno, očito je da ovaj pristup s kršćanske strane nimalo ne mijenja problem nedostatka autentičnosti Biblije.

Tome treba dodati već spomenutu činjenicu da je razlika između islamske predaje i drugih metoda prenošenja ogromna. Treba shvatiti da već sama činjenica da nijedna druga predaja nije prenošena putem lanaca prenosilaca čini svako poređenje besmislenim.

Muslimanski prenosioci bili su toliko pomni u očuvanju tekstova da su bezbroj puta bilježili i najmanju sumnju u pogledu pojedinih riječi ili pojedinih mjesta u lancima prenosilaca – često a da to nije imalo nikakvog utjecaja na cjelokupno značenje. Stoga svako ko misli da za to može pronaći historijsku analogiju mora pružiti dokaz.

Zato ni neki stručnjaci među nemuslimanima nisu mogli a da prilično nepristrasno ne izraze svoje divljenje islamskoj predaji.

Naprimjer, David Samuel Margoliouth, vodeći britanski orijentalista12, koji je preminuo 1940. godine, u tom je pogledu rekao:

Iako je teorija o isnadu [lancu prenosilaca] izazvala beskrajne poteškoće zbog potrebe da se provjeri pouzdanost svakog prenosioca13, a izmišljanje predaja bilo je poznata i ponekad lahko tolerirana praksa14, vrijednost te teorije u postizanju tačnosti15 ne može se dovesti u pitanje, i muslimani su opravdano ponosni na svoju nauku o predaji.

Kod drugih drevnih zapisa moramo prihvatiti ono što nam se saopćava na osnovu puke autorove tvrdnje: rijetko koji grčki ili rimski historičar navodi izvor svojih informacija.

Naročito su njemački istraživači napisali „mnogo o kritici izvora“, nastojeći da izlaganja biblijskih i drugih pisaca dovedu u vezu s građom iz koje su ona preuzeta.

Ondje gdje ta građa više ne postoji, takvi napori mogu u najboljem slučaju pružiti tek uvjerljive hipoteze. U djelima Taberija, Belazurija i Tenuhija sami nam autori štede taj trud. […]

Margoliouth potom spominje da, uprkos visokim standardima arapskih historičara, postoje i određeni razlozi za kritiku – pitanje koje bi, međutim, trebalo obraditi u zasebnom djelu posvećenom naukama o hadisu. Margoliouth se, naprimjer, osvrće na već spomenuti problem takozvanih vadda’in, onih pojedinaca koji su namjerno izmišljali hadise i čak za njih sastavljali lance prenosilaca.

Kao što je već rečeno, ovdje treba napomenuti da niko nije bolje poznavao ovaj fenomen, niti ga preciznije razumio, od samih učenjaka hadisa. Njihova je stručnost bila tolika da su uglavnom s lahkoćom mogli prepoznati izmišljene hadise, sabrati ih u posebna djela, pa čak i sačiniti vlastite biografske zbirke o slabim prenosiocima i izmišljačima predaja (vadda’in)!

Zaključno, Margoliouth je ponovo potvrdio svoju izjavu o preciznosti i visokoj vrijednosti islamskih nauka o hadisu kada je rekao:

[…] Ipak, pouzdanost i tačnost16 najuglednijih među arapskim historičarima dostižu visok nivo, zbog čega su njihova djela od velike koristi čovječanstvu.17

Spoznaje iznesene u ovom poglavlju o islamskoj predaji trebale bi biti dovoljne kao uvod u okviru ove knjige i ujedno doprinijeti boljem razumijevanju predaja koje se navode u nastavku.

Rani muslimanski učenjaci doveli su, dakle, tačnost u prenošenju do najvišeg stepena. Za tadašnje prilike, ove su metode nesumnjivo predstavljale krajnji domet koji se mogao postići18.

Upravo zbog ovog jedinstvenog obilježja islama, koje je dovelo do očuvanja njegovih ranih izvora, mnogo je lakše iz tih izvora izvesti izvorno učenje islama, a time i islamsko razumijevanje monoteizma.

Napomene

  1. Hadis je predaja od Poslanika صلى الله عليه وسلم ili o njemu. Ukupnost takvih predaja naziva se Sunnet i predstavlja, uz Kur’an, drugi primarni pravni izvor islama. (Množina od hadis jeste ahadis, ali se često prilagođava jeziku, kao u ovoj knjizi, naprimjer: „hadisi“.)

    Treba napomenuti da se u ranom periodu islama i predaje prvih generacija koje su uslijedile također uobičajeno nazivalo hadisom. Razlikovanje između hadisa kao predaje od Poslanika i asara (mn. asar) kao drugih predaja ustalilo se tek kasnije, iako to razlikovanje nisu prihvatili svi učenjaci hadisa.

    U tom smislu nije pogrešno predaje prvih generacija općenito nazivati hadiskom predajom, naukama o hadisu ili stručnim djelima vezanim za hadis. ↩

  2. Sahih Buharija (194.–256. h.g. / 810.–870. n.e.) najpoznatije je djelo hadiske predaje. Buhari je živio oko 60 godina. Predaje u Sahihu Buharija muslimani (sunije) smatraju najautentičnijim hadiskim predajama uopće. Sličnog je ranga i zbirka Sahih učenjaka hadisa Muslima ibn Hadždžadža (204.–261. h.g. / 820.–875. n.e.). Muslim je živio oko 55 godina. ↩

  3. David Samuel Margoliouth rođen je u Londonu 1858. godine i preminuo je u istom gradu 1940. Od 1889. do 1937. predavao je arapski kao profesor na Univerzitetu u Oxfordu.

    Za citiranu izjavu vidi stranice 20–21 u djelu Lectures on Arabic Historians [Delivered before the University of Calcutta, February 1929] Davida Samuela Margolioutha. ↩

  4. Margoliouth ovdje, na samom početku, jasno ističe nevjerovatne napore koji su morali biti uloženi da bi se analizirao ogroman broj prenesenih tekstova, lanaca prenosilaca i biografija. U prva tri stoljeća hiljade učenjaka i prenosilaca posvetile su se tom poslu, često mu darujući cijeli svoj život.

    S obzirom na golemu količinu građe, nije iznenađujuće što se mnogi ljudi u tome ne snalaze. Međutim, ni od samih muslimana, naravno, ne zahtijeva se da svaki pojedinac bude učenjak hadisa. Utoliko je važnije da opća muslimanska zajednica ima solidno razumijevanje osnova predaje, iako većina muslimana nema potrebnu svijest o ovoj temi.

    U svakom slučaju, postignuća ranih učenjaka hadisa gotovo je nemoguće ponoviti. To u osnovi i nije potrebno, jer su taj posao u dovoljnoj mjeri obavili učenjaci prvih stoljeća. Po mom mišljenju, nedostatak razumijevanja ove tačke treba smatrati pogrešnim pravcem razvoja savremene nauke o hadisu.

    Razlika između metodologije ranih i kasnijih učenjaka hadisa (al-farqu baina manhadži l-mutakaddimina va-l-muta’ahhirina fi-l-hadis) ključna je tema kojoj će se, kako se očekuje, u bliskoj budućnosti u unutarislamskom diskursu posvetiti znatna pažnja – i doista joj se mora posvetiti. ↩

  5. Fenomen vadda’in – onih koji su izmišljali predaje za vlastite svrhe – bio je dobro poznat muslimanskim učenjacima hadisa. Ispitivali su svaku od tih predaja pojedinačno, i zbog svog opsežnog znanja te očitih nedostataka u izmišljenim lancima, bilo im je lahko prepoznati da se radi o krivotvorenim predajama.

    Ne treba zaboraviti da je Margoliouth bio historičar, a ne učenjak hadisa. Zbog svojih izuzetno visokih standarda, učenjaci hadisa nikako nisu priznavali rana arapska historiografska djela kao autentična. Među njima je i poznato djelo „Tarihu l-Umami va-l-Muluk“, čiji je autor Taberi. Naprotiv, sam Taberi ukazuje na te nedostatke u predgovoru spomenutog djela.

    Ipak, Margoliouth je očito bio zadivljen muslimanskom tradicijom, posebno golemim brojem lanaca prenosilaca. Iako se prvenstveno bavio historijskim djelima i nije imao dublji uvid u analizu asanid (lanaca prenosilaca), bio je itekako svjestan značajne razlike u odnosu na druge historijske predaje. Čak su i ova djela islamske historiografije mnogo tačnija, sveobuhvatnija i detaljnija od bilo kojih drugih historijskih hronika, kao što Margoliouth izričito navodi u ovom citatu!

    Da se i ne govori o značajnim djelima hadiske predaje, u kojima se nijedna izjava ne prenosi bez odgovarajućeg lanca prenosilaca i u kojima su – zavisno od cilja djela – slabi prenosioci od početka bili odstranjivani. ↩

  6. Očito se ovdje misli: … vrijednost nauke o hadisu u razvijanju metoda za prenošenje s najvećom mogućom tačnošću – va-llahu a’lam / a Allah najbolje zna. ↩
  7. Na engleskom: „veracity“, što se može prevesti i kao istinoljubivost, iskrenost, poštenje ili preciznost. ↩
  8. Izvorni engleski tekst citata glasi: „But though the theory of the Isnad has occasioned endless trouble, owing to the inquiries which have to be made into the trustworthiness of each transmitter, and the fabrication of traditions was a familiar and at times easily tolerated practice, its value in making for accuracy cannot be questioned, and the Muslims are justified in taking pride in their science of tradition. In other ancient records we have to take what is told us on the author’s assertion: it is rare that a Greek or Roman historian tells us the source of his information. German researchers especially have written much on ‚criticism of the sources,‘ endeavouring to trace the narratives of Biblical writers and others to the materials whence they were obtained. Where those materials no longer exist, such endeavours can at best provide plausible hypotheses. In the works of Tabari, Baladhuri and Tanukhi the writers themselves spare us this trouble. […] Nevertheless the veracity of the most eminent among the Arab historians attains a high standard and renders their works of great service to humanity.“ ↩
  9. Ovo, naprimjer, otvara pitanje kako je moguće da se ovoj temi posvećuje malo ili nimalo ozbiljne pažnje pri studiju historije na univerzitetima širom svijeta, naročito na zapadnim univerzitetima. ↩