Judaizam i kršćanstvo u pogledu autentične predaje – tekstualna kritika, Bart D. Ehrman i njegovi kritičari

Glavni dio · Poglavlje cjelovitog teksta knjige Učenje o monoteizmu · Čitaj kao PDF

Nijedan ozbiljan historičar ne bi osporio historijsku činjenicu da danas ni Stari ni Novi zavjet ne postoje u autentično prenesenom obliku.

Bart D. Ehrman, koji se nesumnjivo ubraja među najistaknutije stručnjake za biblijske rukopise u akademskim krugovima širom svijeta⁶, prikazao je taj problem u svojoj knjizi „Misquoting Jesus: The Story Behind Who Changed the Bible and Why“.

Spomenuta knjiga bavi se isključivo ovom temom, a njena suštinska poruka posebno jasno dolazi do izražaja u sljedećem citatu autora (str. 10):

Svako ko posjeduje makar i vrlo osnovno razumijevanje islamskih nauka o predaji zapanjen je ovom i mnogim drugim sličnim izjavama najuglednijih učenjaka o drevnim spisima judaizma i kršćanstva. Sve one jasno potvrđuju da je neosporna činjenica da su jevrejski i kršćanski izvori problematični.

U ovom je kontekstu posebno zanimljivo to što sami kršćanski teolozi ovu činjenicu prihvataju kao nešto potpuno normalno i uopće je ne osporavaju.

U ličnim razgovorima, ugledni i poznati kršćanski teolozi iz katoličke i protestantske crkve rekli su mi da je među njima neosporan doktrinarni stav da se Biblija svakako ne može smatrati neizmijenjenom i direktno prenesenom Božijom riječju! Štaviše, izričito su istakli kao činjenicu da su Bibliju nesumnjivo naknadno i tokom dužeg perioda sastavili mnogi različiti autori.

Tako se, naprimjer, u knjizi „Nauka o Bibliji“⁷, pri obradi pojedinih dijelova Biblije, na svakom koraku spominju brojni različiti autori Biblije, kako u Starom tako i u Novom zavjetu.

O Starom zavjetu knjiga dalje, na 35. stranici, načelno navodi:

U hronologiji Lutherove Biblije⁸ navodi se da biblijska istraživanja smještaju Musaov život i samu objavu Tevrata približno u period od 1200. do 1300. godine prije nove ere.

U razgovorima s kršćanima, kumranski svici često se navode kao dokaz navodne autentičnosti (kršćanske) Biblije. Međutim, ti svici nemaju nikakve veze s kršćanskim Evanđeljem. Osim toga, prema spomenutom citatu, ti su prijepisi nastali otprilike hiljadu godina (!) nakon vremena kada je objava data Musau – barem prema općim nalazima biblijskih istraživanja.

Nasuprot tome, islamska nauka o predaji ocjenjuje predaju kao slabu, a time načelno i kao neautentičnu, već onda ako u lancu prenosilaca nedostaje makar i jedan prenosilac, ili ako prenosilac nije bio dovoljno poznat ranim biografima!

Treba stoga biti svjestan te ogromne razlike – iako, kao što je već spomenuto, detaljno objašnjenje ove teme zahtijeva zaseban osvrt.

Kršćanski kritičari, poput Jamesa Whitea i drugih koji argumentiraju protiv Ehrmana, naravno pokušavaju nekako obrazložiti zašto bi kršćani, uglavnom, ipak mogli vjerovati glavnoj poruci Biblije. Pritom White i drugi slični kritičari navode, naprimjer, Ehrmanovo priznanje da 99 posto od približno 400.000 tekstualnih varijanti – tj. razlika u tekstu (!) – ne mijenja smisao teksta, te da očuvanje teksta tokom stoljeća ipak predstavlja izuzetno postignuće mnogih prepisivača.

Iz perspektive islamske teologije, temeljita izmjena pojedinih ključnih sadržaja Tevrata i Indžila činjenica je koja se izričito spominje i u Kur’anu.⁹

Čak i kada bismo ovim dvjema tvrdnjama kršćana priznali određenu opravdanost, to ne bi promijenilo činjenicu da se temeljita izmjena teksta tokom stotina ili čak hiljadu godina prije njegovog konačnog zapisivanja nikada ne bi mogla isključiti.

A da i ne govorimo o tome da sam biblijski tekst na bezbroj mjesta jasno pokazuje da su njegove brojne pojedinačne dijelove napisali mnogi, u nekim slučajevima potpuno nepoznati autori – kao što je pokazano u prethodnom izlaganju.

Kao što je već napomenuto, sveobuhvatno ispitivanje nauke o predaji ne može se poduzeti u ovom okviru. Međutim, na osnovu rečenog – a još više za onoga ko takva pitanja dublje prouči – nema ni najmanje sumnje da se nijedna druga historijska predaja ne može ni izbliza porediti s islamskim naukama o predaji.

U sljedećem poglavlju ova će spoznaja postati još jasnija, između ostalog i na osnovu izjave jednog vodećeg britanskog orijentaliste prošlog stoljeća.