Uvod
Poznato je da se tri religije općenito ubrajaju u monoteističke, a to su, hronološkim redom, judaizam, kršćanstvo i islam. Ove tri religije nazivaju se i abrahamskim religijama, jer svaka od njih svoje porijeklo veže za Ibrahima2 عليه السلام3.
Kao što je vidljivo iz naslova, cilj je ove knjige da islamsko razumijevanje monoteizma – na arapskom označeno kao tauhid4 – što autentičnije prikaže na osnovu najranijih tekstualnih izvora islama.
Knjiga je prvenstveno namijenjena onima koji već imaju određeno predznanje o temeljnim načelima islama. S jedne strane, ova tema je posebno relevantna za muslimane koji žele produbiti svoje razumijevanje temelja islama i doći do autentičnog učenja izvedenog iz ranih izvora islama.
S druge strane, ova knjiga i nemuslimanskim čitaocima – kako onima koje ova tema općenito zanima, tako i onima koji je izučavaju – pruža bolje razumijevanje učenja o monoteizmu iz perspektive rane islamske teologije.
Prema islamskom učenju, postoji samo jedan istinski monoteizam. On se ogleda u poruci s kojom su poslani svi vjerovjesnici عليهم السلام. Ti su vjerovjesnici uglavnom isti oni koji su poznati i u judaizmu i u kršćanstvu, te se stoga spominju u Tevratu i Indžilu, odnosno u Starom i Novom zavjetu Biblije.
Za razliku od Jevreja, muslimani Isaa priznaju kao vjerovjesnika, ali ne kao sina Božijeg, kako vjeruju mnogi kršćani – iako ni izdaleka svi.
Nadalje, poznato je da muslimani potvrđuju i vjerovjesništvo Muhammeda صلى الله عليه وسلم. Islam tako smatra Nuha, Ibrahima, Ismaila, Ishaka, Jakuba, Jusufa, Musaa, Isaa i Muhammeda5, kao i druge koji ovdje nisu poimenično spomenuti, časnim vjerovjesnicima jedinog Stvoritelja.
Poglavlja ovog odjeljka
- Napomene o ovoj knjizi
- Suštinska uloga predaje u svim religijama
- Judaizam i kršćanstvo u pogledu autentične predaje – tekstualna kritika, Bart D. Ehrman i njegovi kritičari
- Islam u pogledu vjerodostojne predaje
- Islamski izvori: Kur’an, Sunnet i konsenzus
- Prenosioci islamskih izvornih tekstova i značenje pojma ahlu s-sunnati va-l-džama’ah
- Pojava rascjepa – hadis o firkama/sektama
- Sve veće mijenjanje vjerskih učenja kao opća pojava
- Istinska poruka monoteizma u islamu i raširena zabluda o njenom značenju
Napomene
- Na arapskom: Ibrahim (u Bibliji: Abraham), kojeg muslimani nazivaju „ocem vjerovjesnika“. ↩
- Simbol u arapskom pismu. Prevodi se otprilike kao „Allah ga blagoslovio i mir mu podario“. Muslimani iskazuju svoje poštovanje svim vjerovjesnicima – poput Ibrahima, Musaa, Isaa i mnogih drugih – spominjući ovu ili sličnu formulu. ↩
U prijevodima, naravno, po pravilu nije moguće pronaći termin u drugom jeziku koji originalu odgovara u svakom pogledu. Stoga treba odmah na početku pojasniti kako se termin monoteizam u ovoj knjizi koristi i razumijeva.
Riječ monoteizam obično se prevodi kao „vjerovanje u jednog Boga“. Riječ se sastoji od dva izvorno grčka pojma: „monos“, što znači „sam/jedinstven“, i „theos“, što znači „bog“. U evropskim jezicima ovaj se termin već nekoliko stoljeća uobičajeno koristi da označi da je neka religija slobodna od obožavanja više različitih božanstava.
Kao i kod drugih termina, postoje različite definicije riječi monoteizam. Općepoznato je, naprimjer, da se kršćansko i islamsko poimanje Stvoritelja svijeta i Njegovih svojstava razilaze u nekoliko aspekata – a ipak se oba nazivaju „monoteizmom“. Pitanje se, dakle, u konačnici svodi na to kako se termin definira kada se upotrebljava.
Primarni cilj ove knjige jeste prikazati islamsko razumijevanje monoteizma na osnovu najranijih izvora islama. Kada se u ovoj knjizi spominje termin „monoteizam“, on se općenito odnosi na islamski monoteizam, koji odgovara arapskoj riječi tauhid. Istinsko značenje ovog monoteizma i način na koji se ono izvodi iz islamskih tekstualnih izvora upravo je ono što ova knjiga nastoji istražiti. Za taj cilj stoga je nebitno koje dodatne definicije možda postoje kod pojedinih religiologa i historičara. Isto vrijedi i za „politeizam“ i arapsku riječ širk.
Isti problem prijevoda javlja se, naprimjer, i kod termina „vjera“, odnosno „religija“, za arapsko din, ili kod riječi „Bog“ – što se već vidi iz različitih poimanja u islamu i kršćanstvu.
U ovoj će se knjizi takve riječi uvijek koristiti u njihovom općem značenju, ili će njihovo značenje biti pojašnjeno u određenom kontekstu. Šta islamski „monoteizam“, kako je opisan u Kur’anu, i islamska „religija“ zaista jesu i po čemu se razlikuju od drugih poimanja – upravo je to ono što ova knjiga nastoji istražiti. ↩
- Na arapskom: Nuh, Ibrahim, Isma’il, Ishak, Ja’kub, Jusuf, Musa, ’Isa i Muhammad ↩